DO 1941. Kada je kralj Aleksandar 6. januara 1929. uspostavio diktaturu, jače se aktiviralo ono opozicijsko krilo u hrvatskoj politici, koje se zalagalo za posve samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Taj dio hrvatske oporbe smatrao je da se hrvatsko pitanje može riješiti samo izlaskom iz Jugoslavije. Budući da zbog represije diktatorskog režima svoju djelatnost nisu mogli razvijati u zemlji, borbu za samostalnu i nezavisnu Hrvatsku ti su političari prenijeli u emigraciju. Korijeni ustaštva. — Hrvatska emigracija, formirana poslije 1929., vuče svoj korijen iz do tada marginalne Hrvatske stranke prava (HSP). (Njezini su pristaše nazivani frankovci po predratnom pravaškom stranačkom vođi dr. Josipu Franku.) Ta je stranka u oktobru 1918. najavila svoje raspuštanje, ali je mjesec dana poslije obnovila svoju djelatnost. Njezin Poslovni odbor, na sjednici 28. novembra 1918. (dakle, prije prvodecembarskog akta) prihvatio je zaključak o nastavku rada stranke s ciljem da se u složnom radu oko sjedinjenja hrvatskog naroda očuva hrvatska država i da se tako spasi nacionalni i državni individualitet hrvatskog naroda od posvemašnje propasti koja mu prijeti. Kada je proglašeno ujedinjenje, HSP je početkom decembra 1918. objavila proglas u kojem je izrazila svoje neslaganje s ujedinjenjem, a njezin program od marta 1919. istaknuo je zahtjev za uspostavu slobodne, samostalne hrvatske države po načelu samoodređenja naroda. U programu je posve jasno istaknula i svoj republikanizam, suprotstavljajući se tako potčinjavanju Hrvatske srbijanskoj dinastiji Karađorđevića, koju su drugi hrvatski političari u danima stvaranja jugoslavenske države (izuzev Stjepana Radića) bez pogovora prihvatili. Stranka je posebno isticala vjernost nauku Ante Starčevića i hrvatsko državno pravo kao najsnažniji argument u borbi za ostvarenje samostalne i neovisne hrvatske države. Ocrtavajući teritorij buduće hrvatske države pravaši su u svom programu naglasili potrebu ujedinjenja svih hrvatskih zemalja, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Program su potpisali predsjednik HSP-a dr. Vladimir Prebeg i tajnik dr. Ante Pavelić (odvjetnik, kasniji ustaški poglavnik). Međutim, HSP nije uspjela jače utjecati na politički život Hrvatske. Oslanjajući se na malen broj pristaša, najviše među sitnim građanstvom (pretežno u Zagrebu), HSP nije imala znatnijeg udjela u hrvatskoj politici dvadesetih godina kada je njome dominirao Stjepan Radić. Stranka je povremeno s Radićem surađivala i to u Hrvatskom bloku (sačinjavale su ga HRSS, Hrvatska zajednica i Hrvatska stranka prava), uključujući se tako u hrvatski front za borbu protiv velikosrpske hegemonije i centralizma. No, sa Stjepanom Radićem je dolazila i u sukob kad je on pokazao spremnost za sporazumijevanje sa srbijanskom stranom. Glavni organ HSP-a bilo je Hrvatsko pravo, koje je u svojim napisima otvoreno zastupalo neodrživost ideje jugoslavenstva, ocjenjujući je kao zabludu i osnovnu prepreku za samostalan razvitak hrvatskog naroda. U vodstvu HSP-a postupno je sve značajniju ulogu imao Ante Pavelić koji je u raznim prilikama otvoreno istupao s programom stvaranja samostalne Hrvatske. Na skupštinskim izborima 1927. Pavelić je bio izabran za narodnog poslanika na listi drugog Hrvatskog bloka kojega su formirale Trumbićeva Hrvatska federalistička seljačka stranka i HSP. U svojim govorima u Narodnoj skupštini u Beogradu Pavelić se otvoreno izjašnjavao za hrvatsku nezavisnost. Kada je u jednom govoru žigosao vladine postupke, bezakonja i nasilja nad Hrvatima, neki srbijanski poslanik iz Skupštine mu je dobacio: Laku noć! Pavelić mu je na to odgovorio: Bit ću sretan kada vam budem mogao reći laku noć; bit ću sretan onda kada vam svi Hrvati uzmognu reći laku noć i hvala vam na ovakvoj zabavi, kakvu smo imali s vama. Nadam se da ćete, uostalom, i vi biti sretni kad ne budete ovdje imali Hrvate. Kao pravaški prvak Pavelić je razvijao znatnu aktivnost na političkom usmjeravanju pravaške omladine, koja se u to vrijeme jače organizirala i u Zagrebu pokrenula listove Starčević i Kvaternik. Odlazak Ante Pavelića iz zemlje. Prve postaje Beč i Sofija. — Poslije atentata u Narodnoj skupštini pravaška se grupacija sve više radikalizira pa u njezinim redovima započinju pripreme za osnivanje ilegalnih omladinskih oružanih grupa. U tim danima dr. Ante Pavelić pojačava svoju djelatnost. Potrebnu podršku nalazio je u malobrojnoj Hrvatskoj pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke prava još od 1926. kada je pokrenut i njezin organ Starčević. Na čelu joj je bio Branimir Jelić. Početkom oktobra 1928. u Zagrebu je osnovano društvo Hrvatski domobran, koje je pod plaštem legalnog športskog društva trebalo uvježbavati omladince za ilegalne borbene akcije. Kako policija nije odobrila djelovanje društva, ono je ipak potajno okupljalo omladince i pripremalo ih za terorističke aktivnosti. Tada je prestao izlaziti list Starčević, a umjesto njega pokrenut je Hrvatski domobran (prvi broj je izašao 16. novembra 1928.) s jasnim programom stvaranja samostalne hrvatske države. Aktivnost pravaške omladine došla je do izražaja u demonstracijama 1. decembra 1928. povodom proslave 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebačke katedrale, u trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu. Kada je policija uhitila dva omladinca (sudionika incidenta), te ih sprovodila do policijske postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata i krvoprolića. Organizatori te akcije Branimir Jelić i Gustav Perčec tada su ilegalno napustili zemlju. Tako se do uspostave diktature dio hrvatske oporbe već počeo pripremati za akciju, koju će nastaviti nakon šestojanuarskog manifesta. Zbog nastalih prilika (oštrih policijskih mjera protiv antijugoslavenski orijentiranih osoba) ta grupacija težište rada prenosi izvan domovine. Kako je Ante Pavelić do 1929. već bio eksponiran kao zagovornik stvaranja samostalne i nezavisne Hrvatske (a to znači zagovornik rušenja Jugoslavije), nastupom diktature njemu i njegovim suradnicima prijetila je opasnost uhićenja. Zato već u januaru 1929. Pavelić napušta zemlju i prelazi u Austriju. Pavelićev odlazak iz zemlje izazvao je određenu reakciju diktatorske vlade, koja je šifriranim brzojavom o tome zatražila izvješće od vršitelja dužnosti velikog župana u Zagrebu, generala Vojina Maksimovića. U svom odgovoru vladi Maksimović javlja: Po izjavi njegove žene Pavelić je otputovao u noći 19-20. ov. mes. vozom za Beč, nepoznato preko kojeg pograničnog komesarijata, jer Maribor, Koprivnica i Kotoriba ni do večeras nisu izvestili o njegovu prelasku tamo u inostranstvo... Naređenje za praćenje Pavelića izdano je odmah posle 20. juna prošle godine. Ovo sam naređenje i ja pooštrio 7. ovog meseca. Stalno ga je pratio po jedan agent, u dve smene, i to cjeloga dana i u noć dok god se videla svetlost u Pavelićevu stanu. U toku ostatka noći nije se pazilo i to je vreme on i upotrebio da otputuje vozom posle 11 sati noću... Stigavši u Beč, Pavelić je uspostavio vezu s grupom hrvatskih emigranata, bivših austrougarskih časnika oko generala Stjepana Sarkotića, koji se 1918. nisu vratili u Hrvatsku, jer nisu prihvaćali stvaranje jugoslavenske države. U aprilu 1929. Pavelić u pratnji Perčeca odlazi u Sofiju, gdje se sastaje s vođom makedonske emigracije Vančom Mihailovom. S njim se dogovorio o zajedničkoj suradnji s ciljem izdvajanja Hrvatske i Makedonije iz Kraljevine SHS. U Sofiji je s predstavnicima makedonske emigracije potpisao Deklaraciju o zajedničkoj aktivnosti. Održao je i jedan antijugoslavenski govor. Jugoslavenski diktatorski vrh oštro je reagirao na Pavelićevu djelatnost u Sofiji, pa je u Beogradu u julu 1929. održan sudski proces protiv Ante Pavelića i Gustava Perčeca (koji je Pavelića pratio u Sofiju). Sud za zaštitu države obojicu je osudio na smrt u odsutnosti. Prijelaz u Italiju i organiziranje emigranata. — Da bi izbjegle zaplete s jugoslavenskom vladom, austrijske su vlasti Paveliću - nakon povratka iz Sofije i beogradske presude - otkazale gostoprimstvo i on prelazi u Italiju, koja postaje baza okupljanja hrvatske emigracije. Prve veze s talijanskom fašističkom vladom, kojoj je na čelu bio Benito Mussolini, Pavelić je uspostavio još 1927. Tada je bio zagrebački gradski zastupnik, pa je u junu te godine s delegacijom grada Zagreba (kojoj je na čelu bio gradonačelnik dr. Stjepan Srkulj) putovao u Pariz na Kongres gradova. Na povratku iz Pariza Pavelić se odvojio od delegacije i otputovao u Rim, gdje ga je primio visoki dužnosnik Fašističke stranke Roberto Forges Davanzati. Pavelić mu je izložio zapostavljenost Hrvatske i grubi pritisak beogradskog režima te objasnio težnju Hrvata za stvaranjem vlastite države. I zaključio da Hrvatska računa na pomoć Italije. Pavelić mu je tom prilikom predao Promemoriju u kojoj se - između ostaloga - navodi da su Hrvati spremni prilagoditi se sferi talijanskih interesa, politički i ekonomski, a također i u vojnom pogledu. Nadalje, da su spremni izvesti krajnje posljedice još dalje od ograničenja iz Rapallskog ugovora (Rapallskim ugovorom iz godine 1920. o razgraničenju između Italije i Kraljevine SHS, Italija je dobila Istru, kvarnerske otoke Cres i Lošinj, Zadar te otoke Lastovo i Palagružu). Tako Pavelić, prešavši 1929. u Italiju, nije bio nepoznat talijanskom političkom vrhu i dobio je njegovu potporu. Kako Italija poslije Prvog svjetskog rata nije uspjela zadobiti istočnu jadransku obalu u opsegu kako je to tražila (i kako joj je tajnim Londonskim ugovorom iz 1915. obećano), težila je i dalje ostvarenju svojih pretenzija. U Mussolinijevim vanjskopolitičkim planovima ekspanzija prema Balkanu zauzimala je sve značajnije mjesto, pa je u kontekstu te politike razumljiv interes za Pavelićevu akciju razbijanja Jugoslavije. U tome je Mussolini nazirao mogućnost prisvajanja Dalmacije i učvršćivanja svojih pozicija na Balkanu. Radi toga je Italija i dala utočište hrvatskoj emigraciji i pružila joj punu materijalnu pomoć. Smjestivši se u Italiji, Pavelić je počeo okupljati i organizirati emigrante, ponajprije one ekonomske iz pojedinih europskih država (osobito iz Belgije) i nešto iz Južne Amerike. Pridružili su mu se i politički emigranti koji su umakli iz Jugoslavije pred političkim progonima. Glavni Pavelićevi politički suradnici u organiziranju hrvatske emigracije bili su Gustav Perčec, dr. Branimir Jelić, Ivan Perčević te nešto kasnije pridošli dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak. Datum i godina osnivanja ustaške organizacije nisu točno utvrđeni. Prema nekim tvrdnjama Pavelić osniva emigrantsku organizaciju pod nazivom Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret već 1930. Međutim, pouzdani podaci o postojanju ustaške organizacije potječu tek iz 1932., što ne isključuje njezino postojanje i ranije. Naziv joj je tada Ustaša - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO). U literaturi se iznosi i podatak da je osnovana već 7. januara 1929. u Zagrebu prije Pavelićeva odlaska u emigraciju (taj se podatak navodio u vrijeme NDH). Početak rada ustaške emigracije označilo je stvaranje manjih vojnih formacija, koje su se uvježbavale za izvođenje diverzantskih akcija u Jugoslaviji. Uz financijsku pomoć talijanske vlade Pavelić osniva ustaške logore, u kojima se okupljaju prvi pripadnici pokreta. U Italiji se s vremenom okupilo oko 500 emigranata. Logori ustaških emigranata bili su smješteni u nekoliko mjesta: Bovigno, Brescia, Lipari. Na zahtjev talijanske vlade logori su često bili premještani. Glavni ustaški stan najprije je bio u Torinu, a zatim u Bologni. Posebni Pavelićevi izaslanici prenijeli su akcije u druge zemlje, gdje je bila brojnija hrvatska ekonomska emigracija. Već 1930. Gustav Perčec je po nalogu Pavelića radio u Belgiji na pridobivanju hrvatskih radnika za ustašku organizaciju. Tu je osnovao Hrvatski savez sa sjedištem u Seraingu i podružnicama u desetak belgijskih gradova. Savez je bio prijavljen i odobren kao udruženje za uzajamnu pomoć, a u stvari su se preko njega prikupljali budući pripadnici ustaških logora u Italiji. Sličnu je ulogu imao i Hrvatski domobran u Buenos Airesu, organizacija koju je 1931. osnovao Branimir Jelić, a koji je tada neko vrijeme djelovao u Argentini. Ogranci te organizacije postojali su i u Urugvaju, Boliviji i Brazilu. Ustaških punktova bilo je i u Sjevernoj Americi. U Europi, osim u Belgiji, ekonomskih emigranata iz Hrvatske bilo je i u drugim europskim državama (u Nizozemskoj i Francuskoj), gdje se vršila agitacija. Dr. Branimir Jelić djelovao je u Njemačkoj. U Berlinu je osnovao Ustaški propagandni centar i pokrenuo listove Croatia press i Nezavisna država Hrvatska. Međutim, njemačke nacističke vlasti nisu bile sklone podržati ustašku akciju rušenja Jugoslavije, pa su početkom 1934. godine zabranile ustaške listove i onemogućile rad ustaških djelatnika. Drugačiji je odnos prema ustaškim emigrantima bio u Mađarskoj, gdje je Gustav Perčec 1931. - toleriran od mađarskih vlasti - organizirao ustaški centar na Janka Puszti blizu Nagy Kanizse. Pavelić je postupno organizirao i izdavačku djelatnost, posebno tiskanje novina. Čini se da je prvi počeo izlaziti list Hrvatski domobran u Buenos Airesu već 1930. u redakciji Ante Valente, glavnog suradnika Branimira Jelića. List je svake godine pod istim naslovom izdavao i godišnjak, neku vrstu kalendara. U Buenos Airesu je pokrenut i mjesečnik Croazia - boletin mensual, a zatim Croazia - boletin informativo. U Pittsburgu je izlazio list Nezavisna Država Hrvatska, a u San Franciscu Hrvatsko pravo. God. 1931. u Beču je počeo izlaziti Grič, kojega je do odlaska u Mađarsku uređivao Gustav Perčec. Uz Grič bila je pokrenuta i korespondencija Velebit, koja je kasnije imala svoju agenciju i u Južnoj Americi. Međutim, glavni organ ustaške emigracije bio je list Ustaša, koji je izlazio u Glavnom ustaškom stanu u Italiji (prestao je izlaziti 1934. nakon atentata u Marseilleu). Prvi organizacijsko-programski dokument ustaške emigracije je Ustav Ustaše - hrvatske revolucionarne organizacije iz 1932. u kojem je razrađena organizacijska struktura. U tom se dokumentu navodi da organizacija ima zadaću oružanim ustankom (revolucijom) osloboditi ispod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane potpuno samostalna i nezavisna na cijelom narodnom i povijesnom području. Prema Ustavu, ustaše su organizirani kao vojna formacija. Najviše tijelo organizacije bio je Glavni ustaški stan (GUS), kojemu je na čelu poglavnik, a to je bio Ante Pavelić. U drugom dokumentu pod nazivom Načela hrvatskog ustaškog pokreta (1933) izneseni su program i ideologija pokreta. Dok se u Ustavu rabi naziv organizacija, u Načelima je taj termin zamijenjen s pokretom, što znači da se cijela akcija postavlja na mnogo širu osnovu. Osnovni cilj ustaške organizacije, formuliran već u Ustavu, u Načelima se dalje razrađuje, s naglaskom na značenju povijesnog prava hrvatskog naroda na slobodnu hrvatsku državu. Iz Načela, čiji je sastavljač bio Pavelić, jasno proizlazi da je ostvarenje državenajhitniji cilj narodne borbe. Država osigurava narodnosnu samosvojnost Hrvata, nezamjenjivost njihova imena za narod i zemlju i nedjeljivost narodnog teritorija. Naglašen je i kontinuitet hrvatske državnosti do 1918. i pravo hrvatskog naroda da ostvari hrvatsku državu na čitavom etničkom i povijesnom području, pa i silom oružja. Isključuje se mogućnost da ona (hrvatska država) bude sastavni dio neke druge države ili da hrvatski narod dijeli suverenitet i vlast u svojoj državi s nekim drugim narodom. U Načelima se također navodi da su sva materijalna i duhovna dobra vlasništvo naroda, a zemlja vlasništvo onoga tko je obrađuje, tj. seljaka. Tome se dodaje još i to da su industrija, obrt i trgovina izvor života radnika, a ne gomilanje narodne imovine u rukama kapitalista. Ustaški se pokret poziva na političke misli Ante Starčevića, nalazeći tako ishodište svog programa u pravaštvu. Posebno mjesto u ideologiji ustaškog pokreta zauzima obračun s jugoslavenstvom, koje niječe hrvatsku nacionalnu samosvojnost. Kao granica buduće hrvatske države na istoku ističe se rijeka Drina kao granica dvaju svjetova, zapadnog i istočnog. Lički ili Velebitski ustanak. — Pripadnici ustaške organizacije djelovali su skupno ili pojedinačno. Prebacivali su se u Jugoslaviju (posebno iz Mađarske) i izvodili razne diverzije na željeznicama i drugim javnim objektima. Kada se Pavelić 1932. odlučio za jednu opsežniju ustašku akciju u zemlji, za njeno izvođenje odabrao je područje Like, gdje je u Gospiću postojala ilegalna ustaška organizacija na čelu s odvjetnikom dr. Andrijom Artukovićem. Njeni ostali važniji članovi bili su Juraj-Juco Rukavina (bivši austrougarski časnik), Marko Došen (posjednik), Josip Tomljenović i Nikola Orešković (trgovci). Ta je grupa bila u vezi s ustaškim vodstvom u emigraciji, a neki su od njih odlazili u Italiju i Austriju, gdje su se sastajali s Pavelićem, Perčecom i drugim ustaškim prvacima. Pripreme za akciju započele su u proljeće 1932. U njima je posebnu ulogu imao Juco Rukavina, koji je konspirativno obilazio sela Like i Primorja da bi za akciju pridobio i izvjestan broj seljaka na širem području. U psihološkoj pripremi širili su vijesti da borbu za nezavisnost Hrvatske pomaže Italija i da je ustaško vodstvo s talijanskom vladom zaključilo sporazum prema kojemu će Italija dobiti Triglav i dolinu prema Ljubljani, a ona će Hrvatskoj ustupiti Rijeku i Trst. Kako je u okviru šire akcije bio predviđen napad i osvajanje vojarne i vojnog skladišta garnizona u Gospiću, domaća ustaška grupa je nastojala uspostaviti vezu s nekim vojnim osobama, ali sa slabim rezultatom. Kao glavna baza za prebacivanje oružja preko Velebita određen je Zadar (tada pod vlašću Italije). Prve količine oružja prebačene su na Velebit tijekom proljeća 1932., a najveća količina potkraj avgusta. Oružje je u Zadar dopremljeno talijanskim brodom. Na Velebitu je bilo razdijeljeno članovima organizacije, a zatim je tamo prispjela i skupina od pet uniformiranih i naoružanih ustaških emigranata, koja je skrivana u kući jednog seljaka u selu Lukovo Šugarje. S posljednjom pošiljkom oružja stiglo je još pet naoružanih ustaških emigranata. Prije nego je počela prava akcija, čelnik ustaške skupine u Gospiću Artuković, zajedno s Markom Došenom, prešao je u Zadar. U noći između 6. i 7. septembra 1932. izvršen je napad na žandarmerijsku stanicu u Brušanima kraj Gospića. Uz deset ustaških emigranata, prebačenih iz Zadra, u napadu je sudjelovalo i nekoliko članova ustaške organizacije s područja Gospića. Prije napada bile su presječene sve telefonske veze s Gospićem, a tada je započela paljba na zgradu u kojoj su se nalazili oružnici. Okršaj je trajao oko pola sata i napadači su se povukli. Oni među njima koji su živjeli u zemlji, vratili su se svojim kućama, a emigranti su se povukli na Velebit i zatim u Zadar na teritorij Italije. U Zadar su se sklonili i neki istaknutiji članovi domaće ustaške organizacije (J. Tomljenović, N. Orešković). U sukobu s potjerom kod sela Jadovna poginuo je ustaša Stjepan Devčić. Poslije završetka akcije u Brušanima policijski organi su izvršili temeljito pročešljavanje područja Like i Primorja, kako bi se oduzelo oružje i pohapsili ljudi koji su bili umiješani u prebacivanje oružja. S obzirom da vlasti nisu znale stvarne razmjere ustaške akcije, širina i oštrina poduzetnih mjera bila joj je nesrazmjerna. Pohapšeni su i zlostavljani mnogi nedužni ljudi, a pri pretresanju terena činjene su stanovništvu i velike materijalne štete. Događaji u Lici imali su priličan odjek u inozemnom tisku, posebno u talijanskom i mađarskom. Akcija ustaške grupe u Brušanima prikazivana je kao početak građanskog rata u Jugoslaviji i odlučan zaokret u borbi Hrvata protiv vladajućih krugova u Beogradu. U ustaškim krugovima akcija je nazvana Lički ili Velebitski ustanak. No, radilo se ipak samo o diverziji ograničenoj na usko područje, koja nije izazvala širu i masovniju akciju i stvaran prijelaz s političke na oružanu borbu. U pripremanju akcije u Lici sudjelovao je i sâm poglavnik Ante Pavelić. Ona je izvršena po njegovoj naredbi, što znači i po odobrenju talijanskih vlasti, koje su pružale utočište i pomoć ustaškoj emigrantskoj organizaciji. Italiji je u tom času, s obzirom odnose s Jugoslavijom i pretenzije prema istočnoj jadranskoj obali, odgovaralo da provjeri pripremljenost ustaša i mogućnost dizanja ustanka na širem području Hrvatske. Inače, pred početak ustaške akcije u Lici, u Italiji je pojačana antijugoslavenska propaganda, a posebno je isticano pravo Italije na Dalmaciju. Održavani su i zborovi koje su sazivale iredentističke organizacije Savez odbora za dalmatinsku akciju i Savez ratnih dobrovoljaca i sinjih Dalmatinaca. Ustaška akcija u Lici 1932. pogoršala je ionako loše jugoslavensko-talijanske odnose. U ljeto 1933. pred Sudom za zaštitu države u Beogradu održano je suđenje ličkim ustanicima. Međutim, većina glavnih organizatora nije dospjela pred sud, jer su napustili zemlju. Uhićen je samo Juco Rukavina, koji je na procesu bio glavni optuženi (uz njega je bilo još 11 manje važnih optuženika). Rukavina je osuđen na smrt vješanjem, ali mu je ta kazna izmijenjena i pretvorena u kaznu doživotne robije. Ostali optuženi dobili su vremenske kazne. Atentat u Marseilleu. — Unatoč osloncu na zapadne demokracije, kralj Aleksandar je nastojao uspostaviti dobre odnose i s Mussolinijem, ali bez rezultata. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj početkom 1933. naveo ga je na preispitivanje odnosa Jugoslavije s Njemačkom, pa je uz puno uvažavanje tamošnjih promjena pripremao približavanje Jugoslavije Njemačkoj. No, uspon nacizma u Njemačkoj uznemirio je Francusku, koja uočava da dotadašnja europska sigurnost, zasnovana na sustavu paktova pod njezinim nadzorom, više ne zadovoljava. Kako bi zaustavila novu njemačku opasnost, Francuska se tada pokušava približiti Italiji (koja još uvijek nije vezana uz Njemačku), što je izazvalo određenu zabrinutost u Beogradu. Italija je, naime, bila najveći problem u vanjskoj politici Jugoslavije. Istodobno francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou zagovara i suradnju sa Sovjetskim Savezom i osmišljava Sredozemni pakt, koji bi povezao države Sredozemlja i Crnog mora. Zato je francuska diplomacija uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar namjerava približiti Njemačkoj. Posjet ministra Barthoua Beogradu u junu 1934. upravo je i uslijedio da bi se raspravila vanjskopolitička orijentacija jugoslavenske države u svjetlu izmijenjenih međunarodnih prilika. Tada je za jesen 1934. dogovoren i posjet kralja Aleksandra Francuskoj, kako bi se do kraja razriješili međusobni odnosi dviju država. Početak posjeta bio je utvrđen za 9. oktobra 1934. O namjeravanom kraljevu putu u Francusku saznala je ustaška emigracija, pa se Pavelić odlučio za akciju: likvidaciju kralja. Vjerovao je da će uklanjanje nositelja diktature izazvati nerede u zemlji i eventualno rasulo države. U tome je imao potporu Italije i Mađarske, koje su zbog ostvarenja svojih pretenzija priželjkivale razbijanje Jugoslavije. Ustaška emigracija je već pokušala eliminirati diktatora i to u prosincu 1933., ali joj taj pokušaj nije uspio. Bilo je to za vrijeme posjeta Aleksandra Zagrebu, kada su u zemlju ubačeni posebno pripremljeni atentatori. No, u odlučnom trenutku atentator Oreb nije djelovao. Policija je otkrila atentatore, pa su presudom Suda za zaštitu države dvojica od njih (Petar Oreb i Josip Begović) bili osuđeni na smrt i obješeni. Novi atentat bio je zato temeljitije pripremljen. Emigracija je saznala za plan kraljeva putovanja: ratnim brodom doplovit će u Marseille, a odatle će nastaviti put u Pariz. Za glavnog predvodnika skupine atentatora Pavelić je odredio Eugena Didu Kvaternika. Atentatori su se pripremali na Janka Puszti u Mađarskoj, odakle su s krivotvorenim putovnicama preko Austrije i Švicarske stigli u Francusku. U Švicarskoj im se pridružio i Dido Kvaternik u pratnji Makedonca, pripadnika VMRO-a (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija), nazivanog Vlada-šofer. Naime, VMRO je održavao dobre odnose s ustaškom organizacijom radi zajedničkog cilja - rušenja Jugoslavije. Zato je u ustaške logore upućivao svoje članove kao instruktore za diverzantske akcije. I spomenuti Vlada-šofer bio je jedan od njih. U Lausannei atentatorima su mađarske putovnice zamijenjene krivotvorenim čehoslovačkim. Pretpostavljalo se da lažni Čehoslovaci neće pobuditi veći interes francuske pogranične policije. U Francuskoj (u Parizu) atentatori su se podijelili u dvije skupine: marsejsku (Vladašofer i Mijo Kralj) i parišku (Ivan Rajić i Zvonimir Pospišil). U Pariz je stigao i Ante Godina sa suprugom Stanom, po kojima je Pavelić atentatorima dostavio oružje. Prema planu, ako ne uspije grupa u Marseilleu, aktivirat će se grupa u Parizu. Vlada-šofer je zapravo bio Veličko Kerin, a djelovao je i pod lažnim imenima Vladimir Georgijević Černozemski i Petar Kelemen. Kralj Aleksandar isplovio je iz Zelenike (Boka kotorska) na razaraču Dubrovnik 6. oktobra, a u Marseille je stigao 9. oktobra poslije podne. Na marsejskoj rivi kralja je dočekao ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Poslije pozdravnog ceremonijala, povorka automobila krenula je prema gradskoj vijećnici. Na tom putu izvršen je atentat na kralja Aleksandra. Atentator je pojurio prema kraljevu automobilu s buketom cvijeća iz kojeg je izvadio revolver i iz neposredne blizine ubio kralja. Smrtno je bio pogođen i ministar Barthou. Atentator je bio Veličko Kerin koji je odmah, na samom mjestu, stradao od francuske policije. U suradnji s Interpolom francuska je policija odmah pokrenula istragu. Utvrđeno je da je atentator imao krivotvorenu čehoslovačku putovnicu na ime Petar Kelemen, a poslije je utvrđen i njegov pravi identitet. Na švicarskoj granici uhvaćeni su i ostali atentatori (Kralj, Rajić, Pospisil), dok je Dido Kvaternik uspio na vrijeme prijeći granicu i izbjeći uhićenje. Uhićeni pripadnici ustaške organizacije optuženi su kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata na kralja Aleksandra i ministra Barthoua u Aix-en-Provence 17. novembra 1935. S izvjesnim prekidima proces je trajao do februara 1936. Optužene je branio pariški odvjetnik Georges Desbons, koji je zbog temperamentnih i žestokih intervencija (pri čemu je bilo i uvreda suda) bio udaljen s procesa. Dužnost branitelja preuzeo je tada predsjednik pariške Odvjetničke komore Emile de Saint Auban. (Odvjetnik Desbons za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Zagrebu.) U svom iskazu Pospisil je spominjao ustašku prisegu i iskazivao svoju spremnost da izvrši naredbe vrhovnog šefa ustaške organizacije. Sva trojica optuženih bili su osuđeni na doživotnu robiju. Kaznu su izdržavali u središnjem Francuskom zatvoru Fontevraultu. Tijekom okupacije Francuske Pospisil, Kralj i Rajić bili su pušteni na slobodu, ali im se tada gubi svaki trag. Prema nekim saznanjima, Rajić se početkom 1942. navodno pojavio u hrvatskom poslanstvu u Berlinu, gdje je tada poslanik bio Mile Budak. Rajić je tom prilikom smješten u jedan berlinski hotel, gdje je ostao sedam dana. Tada je po njega iz Zagreba došao Eugen Dido Kvaternik i odveo ga u domovinu. Po izričitom zahtjevu Nijemaca o Rajiću se nije smjelo ništa pisati u hrvatskom tisku. U domovini se morao povući u najstrožu ilegalnost. Međutim, kako je tijekom procesa bilo utvrđeno da su začetnici i organizatori atentata bili Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, održan je poseban proces na kojemu su oni bili osuđeni na smrt, ali u odsutnosti. Ustaška organizacija poslije atentata u Marseilleu. — Budući da je ustaška emigracija svoje organizacije imala u Italiji i djelovala uz pomoć talijanskoga službenog vrha, nakon atentata na kralja Aleksandra, Italija se našla u nezgodnom položaju. Zato je naredila interniranje svih ustaških emigranata i to tako da ih je iz nekoliko ustaških logora po Italiji sve prebacila na Lipare (otočna skupina uz sjevernu obalu Sicilije). Tamo ih je bilo oko 500. Sam poglavnik Ante Pavelić bio je uhapšen 1934. i zadržan u zatvoru u Torinu sve do kraja aprila 1936. godine. U istom zatvoru bio je i uhapšeni Dido Kvaternik. Oba su zatvorenika bila smještena u zasebnim ćelijama. Tek pred Božić 1934. bilo im je dopušteno da se sastanu. Osvrćući se na atentat Dido Kvaternik je kasnije zabilježio da mu je Pavelić tada rekao kako je to »jedini jezik kojega Srbi razumiju«. Pavelić je u torinskom zatvoru dobivao informacije o zbivanjima u domovini: o raspisivanju izbora za Narodnu skupštinu za dan 5. maja 1935., o postavljanju liste Udružene opozicije s nositeljem Vladkom Mačekom, te o rezultatima izbora. Izborni rezultat - tvrdi Dido Kvaternik - Pavelić je ocijenio kao uspjeh ustaške akcije. Pošto je pušten iz torinskog zatvora Pavelić je s obitelji najprije boravio u Salernu do potpisivanja sporazuma Stojadinović-Ciano u martu 1937. Tada je interniran u Sieni do 1939., a potom u Firenzi, gdje je boravio pod policijskim nadzorom u jednoj vili na periferiji grada do proljeća 1941. Međunarodna situacija nalagala je Italiji da se ogradi od ustaškog atentata (mada je i dalje pružala pomoć, sada umanjenu, ustaškim emigrantima). Smanjena je i aktivnost ustaša u Mađarskoj. No, unatoč ograničenju aktivnosti, politička linija ustaške organizacije ostala je nepromijenjena: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države. Kada je u proljeće 1937. za Stojadinovićeve vlade Italija zaključila s Jugoslavijom tzv. Beogradski sporazum o uređenju političkih i trgovinskih odnosa između dviju država, u kojem je bila i klauzula da će Italija spriječiti svaku djelatnost ustaša, mogućnost djelovanja ustaša bila je još skučenija. U ugovoru je stajalo da će Italija upoznati jugoslavensku vladu sa stanjem u ustaškoj emigraciji te da će omogućiti povratak u zemlju onim njenim članovima koji to budu htjeli. Nakon toga više od polovice ustaških emigranata vratilo se iz Italije. Tada se u Hrvatsku vratio i Mile Budak. Uz Pavelića, u Italiji je ostala samo manja skupina ustaša, koju je Mussolini ipak držao u pričuvi za potrebe talijanske politike u budućnosti. U pripremanju Budakova povratka u domovinu važnu je ulogu imao Vladeta Miličević, agent jugoslavenske policije koji je boravio u Italiji sa specijalnim zadatkom da nadzire djelovanje ustaške emigracije i da o tom djelovanju izvješćuje beogradsku vladu. Budak i Miličević prvi su se put sastali u martu 1938. Budak je tada Miličeviću izjavio da nije ništa znao o pripremanju atentata, jer je u to vrijeme bio u Berlinu. Njihovi razgovori su nastavljeni, pa je Miličević, uz odobrenje beogradske vlade, pripremio sve za Budakov povratak u domovinu. Vlada je, naime, smatrala da će Budak u zemlji biti pod nadzorom i manje opasan nego u inozemstvu. Njegovo djelovanje u domovinskoj ustaškoj grupi - pretpostavljala je - može pomoći rastrojavanju HSS-a kao glavnog protivnika režima, a ustašku skupinu neće učiniti opasnijom. Zanimljivo je da je Miličević organizirao i Budakov susret sa Stojadinovićem (tadašnji predsjednik vlade), koji je u junu 1938. boravio u posjetu Italiji. Sastanak je održan u mjestu Lago di Como u sjevernoj Italiji. Sljedećeg mjeseca Budak je već bio u Zagrebu. Djelatnost tada znatno smanjene ustaške skupine ovisila je o budućem razvoju međunarodnih odnosa, a ponajprije o razvoju jugoslavensko-talijanskih odnosa. Mussolini, zapravo, nikada nije napustio zamisao o razbijanju Jugoslavije i ostvarenju svojih aspiracija na Jadranu, unatoč trenutačno dobrim odnosima s jugoslavenskom vladom Djelovanje ustaške skupine u zemlji. — Nakon Pavelićeva odlaska u emigraciju i osnivanja ustaške organizacije, u zemlji je bilo sljedbenika njegovih političkih stavova. U njihovoj aktivnosti mogu se uočiti dvije etape: prva, do kraja 1937., i druga, od kraja 1937. do sloma jugoslavenske države. U prvom razdoblju nosioci ustaške orijentacije su članovi ranije osnovane organizacije Hrvatski domobran. Opredjeljujući se za pojedinačne terorističke akcije, oni su već u martu 1929. izveli atentat na Tonija Schlegla, glavnog ravnatelja Jugoštampe. Inače, u narednim godinama, Pavelićevi sljedbenici u zemlji svoju su aktivnost iskazivali u širenju ustaške propagande, što je režim nastojao suzbiti oštrim mjerama represije. Ustaške ideje imale su odjeka u određenim krugovima, osobito među desno orijentiranom hrvatskom inteligencijom, ponajviše u Zagrebu. No, do kraja 1937. nije došlo do čvršćeg organiziranja pristaša ustaške orijentacije. Oni su svoju aktivnost sredinom tridesetih godina usmjeravali prema drugim grupacijama i ustanovama, ulazeći u njihove redove. Djelovali su u katoličkim organizacijama (Križari, Domagoj), a nove pristaše su nalazili i među omladinom u Hrvatskom junaku i na Sveučilištu. Studenti ustaške orijentacije postupno su preuzimali vodstvo u središnjem akademskom društvu August Šenoa, zatim u društvu Eugen Kvaternik te u raznim stručnim klubovima po fakultetima. Utjecaj ustaša jačao je u zadruzi Hrvatski radiša, u vodstvu koje je bio Slavko Kvaternik, jedan od glavnih Pavelićevih suradnika u zemlji. Ustaški usmjereni intelektualci postajali su sve utjecajniji i u Matici hrvatskoj, kojoj je na čelu kao predsjednik bio prof. Filip Lukas. On se s vremenom iskazao kao ideolog hrvatskog nacionalizma s naglašenim antisrpskim i antikomunističkim stajalištem. Časopis Matice Hrvatska revija sve više je napuštao svoj dotadašnji liberalni karakter, pa su lijevo orijentirani intelektualci prestajali u njemu surađivati. Potkraj 1937. i početkom 1938. dolazi do jačanja proustaške djelatnosti u domovini. Povratak izvjesnog broja ustaških emigranata i sve očitiji uspon i značenje Njemačke i Italije u međunarodnim relacijama utjecali su na intenziviranje ustaške domovinske skupine. Među ustašama povratnicima bilo je i istaknutijih članova organizacije kao što su dr. Mile Budak, Jure Francetić, Josip Milković i drugi. Iz Njemačke se potkraj 1939. vratio i dr. Mladen Lorković. Za djelovanje domovinskih ustaša posebno je značenje imao povratak Mile Budaka koji se u javnom životu pojavljuje kao glavni nositelj ustaške djelatnosti. On je početkom februara 1939. pokrenuo tjednik Hrvatski narod, koji je postao legalno ustaško glasilo. Uz Budaka, u tjedniku su surađivali Slavko Kvaternik, Ivan Oršanić, Vilko Begić, Mladen Lorković i drugi. Hrvatski narod je posvećivao veliku pozornost unutarnjim pitanjima, ali i međunarodnim odnosima. Izražavajući otvorene simpatije prema susjedima Italiji i Njemačkoj, jasno je davao do znanja da ustaški pokret u budućnosti računa na njihovu podršku i pomoć. Izražavane su i otvorene simpatije za Hitlerov »novi europski poredak«. Izjašnjavanjem protiv bilo kakvog sporazuma s Beogradom ustaška domovinska grupa napadala je HSS i dr. Mačeka, osuđujući ih zbog »spašavanja Jugoslavije«. Ti su napadi vršeni ne samo preko Hrvatskog naroda, već i raspačavanjem letaka. Zbog kritika upućenih vodstvu HSS-a i Mačeku nakon potpisivanja sporazuma i uspostave Banovine Hrvatske, banska vlast je u martu 1940. zabranila izlaženje Hrvatskog naroda. Sam Pavelić je tada poklanjao veliku pozornost aktivnosti ustaške skupine u zemlji s obzirom na činjenicu da je ustašama u emigraciji bila nametnuta potpuna pasivnost. On se sredinom 1938. obratio ustašama u domovini porukom kojoj preporučuje osnivanje ustaških organizacija po gradovima. Inače, u tekstu poruke posebnu pozornost posvećuje granicama buduće ustaške države. Ustaška domovinska skupina iskoristila je za političku djelatnost nešto povoljniju situaciju nakon uspostave Banovine Hrvatske. Središte ustaške aktivnosti postaje novoosnovano društvo Uzdanica, štedna zadruga. Uzdanica je imala svoje podružnice po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini preko kojih se širio krug pristaša. U okviru Uzdanice 1940. bio je osnovan Ustaški sveučilišni stožer. Vodstvo domovinskih ustaša uspijeva osnovati i neka društva. Uz Uzdanicu bilo je aktivno i ilegalno terorističko društvo Matija Gubec. Nakon nekoliko manjih terorističkih akcija, banska je vlast na početku 1940. uhiltila grupu od 50 ustaša, a među njima i dr. Milu Budaka, dr. Mladena Lorkoviča, Jucu Rukavinu i prof. Ivana Oršanića. Uhićeni su najprije bili internirani u Lepoglavi, a zatim su preseljeni u Kruščicu kod Travnika i tamo su ostali neko vrijeme. HSS i banska vlast Banovine Hrvatske te su mjere poduzimali kako bi - u vlastitom interesu - spriječili jačanje ustaške aktivnosti. Naime, vodstvo HSS-a želi sačuvati vlast i održati mirnu situaciju u Hrvatskoj. Uza svu pojačanu aktivnost ustaškoj grupi ipak nije uspjelo da se organizira u posebnu organizaciju s obilježjima političke stanke. Koliki je bio točan broj ustaša u zemlji (u pojedinim mjestima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini) nije moguće pouzdano utvrditi. Ni kasnije ustaške vlasti u NDH nisu objavljivale nikakve podatke. U literaturi se spominje broj 2000, ali je to neprovjeren podatak. U svakom slučaju radilo se o manjoj političkoj grupaciji. Malen broj pripadnika ustaške orijentacije okupljen u domovinskoj ustaškoj skupini nije osiguravao dovoljno prikladnu političku osnovicu za stranačko organiziranje, pa se ona izgrađivala i djelovala kao ilegalna organizacija. Pri tom valja uočiti da vodstvo ustaške organizacije u zemlji nije bilo formalno određeno, niti je Pavelić za nju imenovao svog opunomoćenika. Ipak je neosporno da su Budak i Kvaternik, premda neimenovani, bili njeni čelnici. Slavko Kvaternik je kasnije navodio da je vodstvo pokreta bilo u njegovim rukama do povratka Mile Budaka u domovinu. Tada je Budak preuzeo politički rad - tvrdi Kvaternik - dok se on bavio organizacijskim pitanjima.
Slom jugoslavenske države. — Suprotnosti među državama Europe i svijeta tijekom dvaju desetljeća nakon završetka Prvog svjetskog rata izazvale su zaoštravanje njihovih međusobnih odnosa i sve jaču polarizaciju. Na jednoj strani bile su fašističke države - Italija i Njemačka, kojima se pridružio i Japan, pa je tako nastao savez pod nazivom Trojni pakt. Tom su se sastavu suprotstavile zemlje zapadne demokracije - Velika Britanija, Francuska i SAD, koje su čuvale svoju prevlast u kolonijama, na moru i u svjetskoj trgovini. Pridružio im se SSSR kad su ga 1941. napale fašističke sile. Nakon nekoliko međunarodnih kriza izazvanih agresivnim akcijama Italije i Njemačke (talijansko osvajanje Etiopije, pripajanje Austrije Njemačkoj, njemačko zaposjedanje Sudetske oblasti, razbijanje Čehoslovačke), između suprotstavljenih tabora došlo je do velikog ratnog obračuna. Napad Njemačke na Poljsku 1. septembra 1939. označio je početak Drugog svjetskog rata. Njemačka je brzo svladala Poljsku (nakon čega je njezin teritorij podijelila sa SSSR-om). Velika Britanija i Francuska objavljuju Njemačkoj rat. U silovitom nadiranju Njemačka je pokorila Dansku, Norvešku, Belgiju, Nizozemsku, Luxemburg i Francusku. Italija je još u aprilu 1939. Albaniju pretvorila u svoj protektorat, pa je odatle 1940. napala Grčku. Diplomatskim putem Njemačka je uključila u Trojni pakt Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Sva ta zbivanja približila su rat i Kraljevini Jugoslaviji. U ljeto 1940. Hitler je donio odluku o napadu na SSSR. Vojni vrh Njemačke izradio je plan tog napada (poznat pod šifrom Barbarossa). U planiranim vojnim operacijama Balkan je bio područje koje je trebalo štititi pozadinu južnog krila istočnog bojišta od eventualnog bočnog udara britanskih snaga. Zato je prethodno trebalo srediti prilike na Balkanu, a to je značilo završiti rat koji je Italija vodila protiv Grčke i Jugoslaviju čvrsto vezati uz sile Osovine. Tako je potkraj 1940. i početkom 1941. Jugoslavija dospjela u središte interesa njemačke diplomacije. Hitler je jugoslavenskoj vladi najprije nudio zaključivanje pakta o nenapadanju, a zatim je svoje zahtjeve proširio traženjem da Jugoslavija uđe u Trojni pakt. Početkom 1941. Njemačka vrši sve jači diplomatski pritisak i traži da Jugoslavija donese konačnu odluku. Dana 25. marta 1941. predsjednik jugoslavenske vlade Dragiša Cvetkovič i ministar vanjskih poslova dr. Aleksandar Cincar-Markovič u Beču supotpisuju dokument o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu. Još prije pristupa Jugoslavije Trojnom paktu, grupa oficira, povezanih s britanskom obavještajnom službom, pratila je razvoj događaja i pripremala se za akciju ako do potpisivanja dođe. General Simović, jedan od vođa oficirske skupine, inače zapovjednik jugoslavenskog zrakoplovstva, posjetio je kneza Pavla i upozorio ga na negodovanje u vojsci zbog namjere vlade da državu poveže s fašističkim silama. Nakon potpisivanja dokumenta u Beču oficirska je grupa stupila u akciju, pa je u ranim jutarnjim satima 27. marta 1941. izvršen puč. Zbačena je Cvetković-Mačekova vlada i uklonjeno namjesništvo. Objavljeno je stupanje Petra II. na kraljevsko prijestolje, a novu vladu sastavio je general Simović. U Beogradu su se održavale ulične demonstracije protiv Trojnog pakta, što su ih organizirale različite antifašističke skupine (mnoge od njih s naglašenom velikosrpskom i unitarističkom orijentacijom). U demonstracije se uključila i Komunistička partija Jugoslavije. Između ostalih parola, izvikivalo se i Bolje rat, nego pakt - Bolje grob, nego rob. Prilikom sastavljanja nove vlade Maček je od Simovića dobio poziv da uđe u vladu kao potpredsjednik, ali je Maček postavio uvjet da se poštuje sporazum iz 1939. i da Banovina Hrvatska ostane u postojećem statusu. Kada je dobio jamstva da će nova vlada sačuvati zatečeno državnopravno stanje, Maček je otputovao u Beograd (3. aprila) i položio prisegu kao prvi potpredsjednik Simovićeve vlade (drugi potpredsjednik bio je dr. Slobodan Jovanović). U vladi su ostali i ministri Hrvati dr. Juraj Šutej, dr. Ivan Andres i Bariša Smoljan, te predstavnik Srba u Hrvatskoj dr. Srđan Budisavljević. Osnovno pitanje nakon puča bilo je kakav će odnos nova vlada zauzeti prema (potpisanom) pristupu Trojnom paktu. Hitler je bio zatečen zbivanjima u Beogradu. Kada je mislio da je problem Jugoslavije riješio, on se ponovno pojavio. Sada je njegova reakcija bila munjevita: na vijest o vojnom puču u Beogradu, odlučio je Jugoslaviju vojnički uništiti. Simovićeva vlada je preko njemačkog poslanika u Beogradu uputila u Berlin uvjeravanja da je sve što se dogodilo unutarnja stvar jugoslavenske države i da nova vlada ostaje uz potpisani dokument o pristupu Jugoslavije Trojnom paktu. No, Hitler nije mijenjao svoju odluku. Dao je nalog zapovjedništvu njemačke vojske da pripremi plan napada na Jugoslaviju (šifra mu je bila Pothvat 25) i da se pripremi za akciju. Bez ikakve objave, napad na Jugoslaviju je izvršen 6. aprila 1941. Započeo je bombardiranjem Beograda, a zatim je uslijedio prodor njemačkih snaga iz Bugarske, Mađarske i Austrije. Napadu se priključila i Italija. Jugoslavenska vojska nije bila u stanju zaustaviti te silovite napade. Kralj i vlada povukli su se iz Beograda u unutrašnjost (Uzice, Pale kod Sarajeva, Nikšić) i najzad pobjegli iz zemlje. Maček je napustio vladu i povukao se u Zagreb, a u vladu je mjesto sebe poslao dr. Jurja Krnjevića, glavnog tajnika HSS-a, koji je kao novi potpredsjednik s vladom otišao iz zemlje. Zemlju je napustio i ban Banovine Hrvatske dr. Ivan Subašić. Jugoslavenska vojska bila je u potpunom rasulu, pa je njezin ovlašteni predstavnik (general Radivoje Janković) 17. aprila 1941. u Beogradu potpisao bezuvjetnu kapitulaciju. Slomom Kraljevine Jugoslavije njezin teritorij bio je okupiran i podijeljen između Nijemaca, Talijana, Mađara i Bugara. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske. — Sve do puča u Beogradu potkraj marta 1941. Njemačka je bila za održanje Jugoslavije, pa ju je u tome slijedila i Italija. Međutim, događaji od 27. marta izmijenili su Hitlerov stav i on se brzo odlučio za razbijanje Jugoslavije. To je odmah prihvatio i Mussolini, koji tada aktivira svoj drugi plan, držan u pričuvi, a u kojem je određenu ulogu imala i ustaška emigracija. Sutradan poslije puča u Beogradu, Mussolini je pozvao k sebi Antu Pavelića, koji je tada stalno boravio u Firenzi. Sastali su se 29. marta 1941. u privatnoj rezidenciji Benita Mussolinija (Vila Torlonia). Bio je to njihov prvi izravni susret nakon dvanaestogodišnjeg Pavelićeva boravka u Italiji. Pavelić je stigao u Rim u pratnji Mije Bzika, ali ga je Mussolini primio samog. S talijanske strane bio je nazočan razgovoru još samo vršilac dužnosti ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso (ministar vanjskih poslova grof Galleazzo Ciano u to je vrijeme bio na fronti). Mussolini je priopčio Paveliću namjere Njemačke i Italije prema Jugoslaviji, dajući mu na znanje da će Italija omogućiti ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, dakako, uz zadovoljenje talijanskih pretenzija na istočnoj obali (Dalmacija). Anfuso je u svojoj knjizi uspomena (objavio ju je u Milanu 1950.) opisao taj susret Mussolinija i Pavelića i navodi da tijekom razgovora Pavelić potvrđuje ranije prema Italiji preuzete obveze; garantira da će ih provesti u život; raspršuje svaku sumnju u lojalnost. Anfuso, zatim, dodaje: Mussolini se nalazi pred rješenjem jadranskog pitanja koje za njega ne dolazi nepredviđeno, jer se njime zanosi već dugo godina... Od tog razgovora započinje ubrzana priprema ustaša u Italiji u očekivanju napada na Jugoslaviju, koji će im otvoriti put u Hrvatsku. Svi ustaški emigranti (a bilo ih je oko 250) prebačeni su u Pistoju, gdje su dobili uniforme i naoružanje. Pavelić je mogao koristiti radiopostaju Firenza svakog dana poslije 22 sata za promičbene emisije na hrvatskom jeziku kao Radio Velebit, a dodijeljen mu je i jedan talijanski časnik zbog veze s talijanskom vojskom. Već 1. aprila 1941. Pavelić izdaje Odredbu Glavnog ustaškog stana br. 1 u kojoj podsjeća ustaše da ih je stalno upozoravao da će doći čas obračuna. Ovaj čas je došao - nastavlja Pavelić - i domovina nas zove. Međutim, veze između ustaške emigracije i domovine bile su vrlo slabe. O stanju u Hrvatskoj dolazile su tek šture vijesti nekim kanalima, ali vrlo neredovito. Vijesti su stizale iz Rijeke preko trgovca Marijana Šimića, rodom iz Makarske, kasnijeg ustaškog ministra trgovine; zatim posredstvom majora Adolfa Sabljaka, i najzad, povremenim upućivanjem kurira. No, poslije puča u Beogradu, nije više pristizalo ni to malo vijesti, jer je talijansko-jugoslavenska granica bila zatvorena. Međutim, Nijemci - opredjeljujući se nakon beogradskog puča za rasformiranje Jugoslavije - nastojali su osigurati svoje pozicije na tom prostoru, ali vodeći računa o unutarnjim političkim činiteljima, posebno u Hrvatskoj. Dok je Italija svoje planove vezala uz Pavelića i s njim se dogovarala, Nijemci do tada nisu imali konkretan plan. Oni nisu ozbiljnije računali na malobrojnu ustašku skupinu, već su željeli naći uporište u brojnijim i utjecajnijim čimbenicima u Hrvatskoj. Zato je njihova akcija bila usmjerena na Vladka Mačeka i HSS. Pavelić je za Nijemce u prvom redu bio čovjek Rima, preko kojega talijanska politika nastoji realizirati svoje planove. Kada je izveden puč u Beogradu, Nijemci nastoje spriječiti Mačekov ulazak u Simovićevu vladu te stvaranje samostalne Hrvatske vezuju uz Mačeka. Iz Berlina su u Zagreb upućeni posebni opunomoćenici Walter Malletke i Edmund Veesenmayer, sa zadaćom da privole Mačeka da stupi na čelo osamostaljene Hrvatske. Još prije dolaska posebnog emisara, veze s Mačekom je uspostavio njemački konzul u Zagrebu Elfred Feundt. On je Mačeka prvi obavijestio o stavu njemačke vlade prema Hrvatskoj i njemu. No, Maček je odbio njemačke ponude i pregovarao sa Simovićem o ulasku u njegovu vladu radi čuvanja Banovine Hrvatske. Maček je na njemačke planove odgovorio da će otputovati u Beograd, jer smatra da će tamo moći bolje poslužiti i interesima Njemačkog Reicha. Njemački predstavnik u Zagrebu izvijestio je tada Berlin da su njegovi (tj. Mačekovi) napori usmjereni, kako se čini, podjednako na održavanje mira s Njemačkom i na dalji opstanak Jugoslavije. Mačekovo držanje nije izmijenio ni susret s Malletkeom (3. aprila). Nakon što je dobio uvjeravanja od generala Simovića o poštivanju sporazuma iz 1939. Maček je otputovao u Beograd. Malletke i Veesenmayer uspostavili su veze i s domovinskom ustaškom grupom oko Slavka Kvaternika, ispitujući njihove stvarne mogućnosti za uključivanje u konkretnu akciju. Kad je Maček odbio njemačku ponudu, njemački emisari skreću svoju glavnu pozornost na ustašku skupinu, koja je tada došla u priliku da Nijemci s njom neposredno pregovaraju. Poslije napada Njemačke i Italije na Jugoslaviju (6. aprila 1941.) i početka ratnog stanja, Maček se vratio u Zagreb. Njemačke trupe ubrzo su stigle nadomak Zagreba. Dok se očekivao njihov ulazak u grad, Veesenmayer je sa Slavkom Kvaternikom pripremao proglašenje samostalne hrvatske države, nastojeći za taj čin dobiti Mačekovu potporu. Maček se tome nije usprotivio. Tako je Slavko Kvaternik 10. aprila 1941., dok su njemačke postrojbe ulazile u Zagreb, preko radio-postaje Zagreb pročitao proglas o uspostavi Nezavisne Države Hrvatske, a odmah nakon toga proglasa pročitana je i Mačekova izjava, kojom on poziva hrvatski narod, pristaše HSS-a i niže organe vlasti, da surađuju s novom vladom. Kvaternikov proglas: Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskog naroda i velika požrtvovnost našeg poglavnika dr. Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan uskrsnuća Božjeg sina uskrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska. Pozivam sve Hrvate, u kojem god mjestu oni bili, a naročito sve časnike, podčasnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedništvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da cijela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedništvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik poglavnika. Bog i Hrvati! Za dom spremni! Izjava Vladka Mačeka: Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i geografskom području Hrvatske, te preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod, da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike itd. da iskreno surađuju s novom narodnom vladom. Siloviti napad Njemačke i Italije na Jugoslaviju izazvao je brzi slom njezinih vojnih snaga. Na mnogim točkama bojišnice - posebno u Hrvatskoj - uslijedilo je rasulo. Već 8. aprila u bjelovarskom kraju zabilježena je pobuna 108. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i 40. dopunskog puka u Severinu. Vojnici Hrvati otkazali su poslušnost srpskim oficirima i krenuli prema Bjelovaru. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite u Garešnici su zauzeli žandarmerijsku postaju i razoružali posadu. Stigavši u Bjelovar vojnici su pružili podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu koji je istoga dana proglasio »uskrsnuće« hrvatske države. Sljedećeg dana u Bjelovar su pristizali i vojnici iz drugih jedinica, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske. Kada je 10. aprila 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, oni više nisu bili »buntovnici«, već pripadnici vojske novostvorene hrvatske države. U ustaškom tisku za vrijeme NDH ta epizoda, koja je prethodila Kvaternikovu proglašenju NDH na zagrebačkoj radio-postaji, nazvana je bjelovarski ustanak. Pavelićev povratak u zemlju. — Proglašenje NezavisneDržave Hrvatske (NDH) uslijedilo je kao rezultat dogovora ustaške skupine u Zagrebu i njemačkih predstavnika. Italija u tome nije imala nikakva udjela ni utjecaja, pa se Mussolini čak pribojavao ishoda, sumnjajući u Nijemce zbog njihovih planova oko Hrvatske i dogovora sa Zagrebom bez njegova znanja. Ipak je Kvaternik proglasio NDH u ime Ante Pavelića, koji se još nalazio u Italiji. Veza Pavelića s domovinom i dalje nije postojala. Na dan 10. aprila Pavelić je iz Firenze krenuo u Pistoju, u ustaško sabiralište, U koje je toga dana stigla i posljednja skupina ustaša sa Sardinije. Pavelićeva posjeta logoru u Pistoji bio je, zapravo, njegov prvi opći susret s ustašama poslije atentata u Marseilleu. On im je tada održao govor, u kojem je naglasio da se nalazimo pred uskrsnućem Nezavisne Države Hrvatske i da je oslobodilačka borba pri kraju. Kad se Pavelić s pratnjom vratio u Firenzu u svoj stan, čuo je preko radija (postaja Zagreb) proklamaciju Slavka Kvaternika. Tu je proklamaciju zagrebačka postaja ponavljala svakakvih 10 do 15 minuta. Vijest o proglašenju NDH Pavelić je čuo iste večeri i preko bečkog radija. Sljedećeg dana (11. aprila) Pavelić je u Rimu, gdje ga je najprije primio ministar Anfuso, a zatim u Pallazzo Venezia (službena rezidencija predsjednika talijanske vlade) i Benito Mussolini. Dogovoreno je da Pavelić krene u Zagreb, a kad tamo stigne, da će započeti pregovori o sporazumu inspiriranom ovim razgovorom. Anfuso, koji je bio nazočan tom sastanku, objašnjava o kakvom je sporazumu riječ. On bilježi da se radilo o tome da dalmatinski gradovi s izrazito talijanskim karakterom, tj. mletačkim, dođu pod talijanski suverenitet. Mussolini je obećao Paveliću da će Italija priznati njegovu vladu čim stigne u Hrvatsku. Dakako, s Pavelićem će krenuti i ustaše do tada internirati u Italiji, koji su se upravo okupili u Pistoji. Od prve vijesti o proglašenju NDH Pavelić je bio prilično uznemiren, jer se sve dogodilo bez njega (proglašenje nije on izvršio) i bez suradnje ustaške organizacije u Italiji. Izoliran od zbivanja u Hrvatskoj - unatoč činjenici što je NDH proglašena u njegovo ime - Pavelić nije bio posve siguran kako će se prema njemu odnositi Nijemci koji su toga dana ušli u Zagreb. Da li će na čelu NDH prihvatiti njega ili nekoga drugoga? Ta će Pavelićeva neizvjesnost potrajati nekoliko dana. Inače, kad je njemački ministar vanjskih poslova Von Ribbentrop primio Veesenmayerovo izvješće o događajima u Zagrebu 10. aprila, uputio mu je odgovor: U pogledu daljeg razvoja hrvatskog pitanja naša je namjera da Italiji potpuno prepustimo prednost. Dakle, hrvatski prostor ostao bi u sferi Italije, prema ranijem njemačko-talijanskom dogovoru. Pavelić, dakako, o tom Ribbentropovom brzojavu nije ništa znao. Pa ipak, njegova bojazan nije bila posve bezrazložna. Nijemci su doista, i pored tako izraženog stava, nastojali u Zagrebu osigurati što jači utjecaj, čega se pribojavao i sam Mussolini. Poslije razgovora u Rimu, Pavelić je s ustaškom emigrantskom grupom na talijanskim vozilima preko Trsta i Rijeke krenuo prema domovini. Nakon Kvaternikova proglašenja Nezavisne Države Hrvatske svi državni uredi i niži organi uprave ostali su onakvi kakvi su bili dotada. Nije bilo nikakvih imenovanja viših dužnosnika ili činovnika. Sam je Kvaternik kasnije izjavio da je u prvim danima NDH bio usredotočen na učvršćivanje reda i mira, te na normalizaciju uprave. Zato je vojno-posadnim zapovjedništvima uputio posebne naloge za održavanje reda i provedbu demobilizacije pričuvnika, a Željezničkoj direkciji ponovljeni nalog za normalizaciju prometa. Kvaternik je očito čekao dolazak Pavelića u Zagreb i sam nije htio donositi nikakve značajnije odluke o ustrojavanju države bez njega. Doduše, 13. aprila u Zagrebu je sastavljeno Hrvatsko državno vodstvo, kojemu je predsjedao dr. Mile Budak. Slavko Kvaternik je i dalje vršio dužnost zamjenika poglavnika. U državnom vodstvu, uz Budaka, bili su dr. Mirko Puk (zamjenik predsjednika), dr. Andrija Artuković, dr. Branko Benzon, dr. Jozo Dumandžić, dr. Mladen Lorković, Ismet ef. Muftić, prof. Marko Veršić, dr. Jure Vranešić i dr. Milovan Žanić. To je vodstvo istoga dana održalo svoju prvu sjednicu, kojoj je bio nazočan i Kvaternik. No, ono je imalo samo simboličnu ulogu najviše državne vlasti do dolaska poglavnika. Pavelićeva grupa stigla je u Trst 11. aprila navečer. Tu se zadržala cijeli sljedeći dan i tek navečer je nastavila put prema Rijeci. Na Uskrs 13. aprila, u dva sata po ponoći, prešla je most na Rječini i zatim nastavila put prema Delnicama i Karlovcu. Putem se Pavelić zadržao u nekoliko mjesta (Vrbovsko, Ogulin, Oštarije, Gornje i Donje Dubrave, Duga Resa), te je u Karlovac stigao tek navečer. Najprije je navratio u vojarnu nekadašnje austrijske kadetske škole, gdje su bili okupljeni njemački, talijanski i ustaški časnici. Tu je iz Zagreba prispio i Slavko Kvaternik, s kojim je Pavelić u posebnoj prostoriji razgovarao u četiri oka. O tom razgovoru Kvaternik je kasnije (u istrazi pred komunističkim vlastima) izjavio: Ja sam ga upitao, pozivom na čast i poštenu riječ, da li on ima kakve osobne ili političke obveze prema Italiji, pa ga molim za iskreni odgovor, jer kad bi kakve obveze postojale, da ćemo naći načina da njima izbjegnemo, ako su teže političke naravi i krnje nam suverenitet. Pavelić mi je na to dao ruku i rekao, da mu mogu vjerovati da nema nikakvih osobnih ili političkih obveza i da se od njega nije ništa tražilo... Pavelić je, dakle, zanijekao ono o čemu je doista razgovarao s Mussolinijem, a što će postati teška hipoteka tek uspostavljene hrvatske države. Poslije Kvaternika, Pavelić je primio Veesenmayera, posebnog izaslanika Von Ribbentropa, kojemu je izjavio da će ustaška vlada najlojalnije surađivati s Trećim Reichom. Ipak, naslućujući određeno njemačko-talijansko rivalstvo, Pavelić nije odmah proslijedio u Zagreb, već je prenoćio u Karlovcu u kući dr. Ante Nikšića, predsjednika suda i kasnijeg ustaškog ministra. Karlovac nije napustio ni sljedećeg dana, očekujući najavljeni susret s posebnim izaslanikom Benita Mussolinija Anfusom. Naime, Mussolini se ozbiljno pribojavao - kako je izjavio Anfusu - da Nijemci ne obrade Pavelića. Dodao mu je da je Pavelić jedini pijun, koji držimo na balkanskoj ploči i ne smijemo dopustiti da nam ga otmu. Zato je i naredio Anfusu da odmah odleti avionom u Hrvatsku do Pavelića i da bude uz njega pri preuzimanju vlasti, dakako, vodeći neprekidno računa o talijanskim interesima, posebno o Dalmaciji. Stigavši u Karlovac, Anfuso je odmah posjetio Pavelića. Razgovarali su sami, bez svjedoka. Kad je poslije razgovora Pavelić htio uputiti brzojav Mussoliniju, neke su formulacije izazvale spor, u koji se umiješao i Veesenmayer, a bio je konzultiran čak i Berlin. Sve je upućivalo na zaključak da Ribbentropova uputa Veesenmayeru ima u praksi drugačije značenje. No, kako je njemačka strana ipak prihvatila Pavelića, on je mogao nastaviti put u Zagreb. Dana 15. aprila 1941. oko 4 sata ujutro Pavelić je s pratnjom napokon stigao u Zagreb. Izostao je svečani doček koji mu se pripremao, pa se poglavnik bez posebnog slavlja smjestio u Banskim dvorima. Toga jutra Slavko Kvaternik je preko Radio Zagreba objavio: Hrvatski narode! Dajem ti radosnu vijest, da se tvoj slavom ovjenčani poglavnik vratio u glavni grad Zagreb i preuzeo svoju suverenu vlast u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Naš poglavnik šalje ti svoje pozdrave, daje ti svoje srce, svoje energije i svoj um i radit će za tebe dan i noć, kao i dosad, a ti ga slijedi da vazdan budemo - Za dom spremni! Sutradan (16. aprila) poglavnik Ante Pavelić imenovao je prvu vladu Nezavisne Države Hrvatske, koja je u Banskim dvorima položila prisegu pred katoličkim župnikom iz Kustošije Vilimom Ceceljom, zagrebačkim muftijom Ismetom ef. Muftićem i evangelističkim biskupskim vikarom u Zagrebu Michaelom Backerom. Zakletvu je najprije položio poglavnik. Prišao je stolu na kojemu je bio križ s dvije upaljene svijeće oko njega. Ispred svijeća bio je položen revolver. Prije izgovaranja riječi prisege, Pavelić je rekao: Od 1102. godine hrvatski narod nije nikada imao svoje samostalne, neovisne države. I eto, nakon punih 839 godina došao je čas da se uspostavi odgovorna hrvatska vlada. Zatim je dao izjavu o svom podrijetlu i osobnoj imovini. Ta izjava sadrži sljedeće podatke: član je seljačke zadruge Serdar, kućni broj 14 u Krivom Putu, koja ima 14 jutara zemljišta; supruga mu je vlasnica polovice prizemne kuće s vrtom u Podsusedu, dok je njegova polovica prodana na javnoj dražbi; ima troje djece koja nemaju svoje imovine. Podigavši tri prsta u vis, Pavelić je izgovorio riječi prisege, a potom je pročitao zakonsku odredbu o imenovanju prve Hrvatske državne vlade i listu s imenima njezinih članova, pa su oni također davali izjave o svom predživotu i imovinskom stanju. Sastav prve vlade NDH bio je sljedeći: predsjednik vlade i ministar vanjskih poslova dr. Ante Pavelić (koji je ujedno i poglavnik, a to znači šef države); potpredsjednik dr. Osman Kulenović, ministar hrvatskog domobranstva i ujedno zapovjednik vojske Slavko Kvaternik (koji je i zamjenik poglavnika); ministar pravosuđa dr. Mirko Puk; ministar unutarnjih poslova dr. Andrija Artuković; ministar zdravstva dr. Ivan Petrić, ministar narodnog gospodarstva dr. Lovro Sušić, ministar bogoštovlja i nastave dr. Mile Budak; ministar šuma i ruda ing. Ivica Frković; ministar udružbe dr. Jozo Dumandžić; predsjednik zakonodavnog povjerenstva dr. Milovan Žanić. Nakon što je sastavio vladu, Pavelić je imenovao i nekoliko ključnih dužnosnika za funkcioniranje nove vlasti. Za ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost imenovan je Eugen Dido Kvaternik, za zapovjednika Ustaške vojnice Juco Rukavina, a za pomoćnika ministra vanjskih poslova dr. Mladen Lorković. Povjerenikom za Bosnu postao je Jure Francetić, za Hercegovinu Ivo Herenčić i Mijo Babić, za Liku Ivan Devčić-Pivac. Prvi zakonski akt, koji je poglavnik potpisao 17. aprila, bila je Zakonska odredba za obranu naroda i države.
PRIZNANJE NDH I UTVRĐIVANJE NJEZINIH GRANICA Priznanje Nezavisne Države Hrvatske. — Odmah nakon proglašenja NDH 10. aprila, Slavko Kvaternik je uputio Hitleru brzojav kojim gaje zamolio za priznanje netom proglašene hrvatske države. Ujedno mu se zahvalio na zaštiti koju je hrvatskom narodu pružila njemačka vojska. Sutradan (11. aprila) je i Pavelić iz Rima (kamo je stigao na razgovor s Mussolinijem) također uputio brzojav Hitleru u kojem mu u trenutku ulaska njemačkih jedinica u Hrvatsku iskazuje svoju zahvalnost i odanost. Pavelić u brzojavu ujedno ističe da će NDH vezati svoju budućnost s europskim novim poretkom koji su stvorili Führer i Duce. Dana 13. aprila njemačka je vlada, preko svog emisara u Zagrebu Veesenmayera, potvrdila primitak oba brzojava i izrazila spremnost da prizna NDH pod vodstvom Pavelića. Kada je Pavelić, odmah po dolasku u Zagreb, uputio Mussoliniju brzojav u kojem ga moli za priznanje NDH, Mussolini se načelno složio s potrebom priznanja, ali je postavio pitanje Dalmacije. Priznanje NDH od strane Njemačke i Italije uslijedilo je 15. aprila, a iskazano je u brzojavima koje su Hitler i Mussolini uputili Paveliću. U svom brzojavu Hitler kaže: Za mene je posve osobita radost i zadovoljstvo, što Vam mogu izjaviti da Njemački Reich priznaje Nezavisnu Državu Hrvatsku u času kada je hrvatski narod našao svoju dugo željenu slobodu kroz pobjedonosno prodiranje četa sila Osovine. Mussolini pak navodi: S najvećim zadovoljstvom pozdravljam novu Hrvatsku, koja je sebi danas izvojštila dugo željenu slobodu, kada su sile Osovine uništile umjetno stvorenu Jugoslaviju. Na inzistiranje Mussolinija da se u dokumentu o priznanju (to su spomenuti brzojavi od 15. aprila) odijeli pitanje priznanja NDH od pitanja njezinih granica, u oba brzojava navedene su posve identične formulacije da će se pitanje njezinih granica riješiti u slobodnoj izmjeni misli između zainteresiranih strana. I dok njemačka strana nije postavila nikakve teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj, Italija je isticala svoje pravo na Dalmaciju, što će se osobito aktualizirati već sljedećih dana kad započnu pregovori o razgraničenju. Dana 16. aprila Pavelić je uputio brzojav mađarskom namjesniku admiralu Miklosu Horthyju s molbom za priznanje NDH. Pavelićevo traženje priznanja podržao je njemački ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop uputivši preporuku za priznanje NDH ne samo mađarskom admiralu Horthyju, nego i bugarskom kralju Borisu, rumunjskom šefu države Ionu Antonescuu i slovačkom predsjedniku dr. Tissou. Već tijekom aprila 1941. - uz Mađarsku - NDH su priznale Bugarska i Slovačka, a u maju Rumunjska. U junu to su uradile Španjolska i Japan, u julu Nacionalna Kina, Danska i Finska, a u kolovozu Mandžurija (Mandžukuo). Osim navedenih država, NDH nije priznala ni jedna druga država. Sve države koje su je priznale bile su ili potpisnice Trojnog pakta ili Antikominternskog pakta (taj je pakt bio sklopljen 1940. protiv Komunističke internacionale, pa mu je pristupila i NDH). Radilo se, dakle, o državama koje su bile vezane uz osovinske sile. S tim je državama NDH uspostavila i diplomatske odnose i u njihovim prijestolnicama otvorila svoja diplomatska predstavništva. Za NDH su, dakako, najvažnija bila diplomatska predstavništva u Berlinu i Rimu. Prvi poslanik NDH u Berlinu bio je dr. Branko Benzon. Na tom ga je položaju zamijenio Mile Budak, dotada ministar bogoštovlja i nastave. Kada je Budak povučen, u Berlin je otišao Stjepan Ratković. Posljednji poslanik NDH u Njemačkoj bio je dr. Vladimir Košak. U Rimu je prvi poslanik NDH bio dr. Stijepo Perić, a zatim dr. Ante Nikšić. Njemačka vlada je svojim poslanikom u Zagrebu imenovala Siegfrieda Kaschea. Talijanski poslanik u NDH bio je Raffaello Casertano. Vodstvo NDH uvelike se trudilo da dobije priznanje Vatikana i da s papinskom državom uspostavi diplomatske odnose. Sam je Pavelić za boravka u Rimu u maju 1941., posjetio papu Pija XII. Međutim, za cijelo vrijeme postojanja NDH vršila se samo izmjena stalnih delegacija bez priznanja. Vatikan je kao svog apostolskog legata uputio u Zagreb opata Ramira Giuseppea Marconea, a hrvatska vlada je u Vatikanu uspostavila Ured izvanrednog opunomoćenika. Prve kontakte sa Sv. Stolicom uspostavljao je Nikola Rušinović, inače savjetnik poslanstva NDH u Rimu. Njega je zamijenio Ervin Lobkovicz kao izvanredni opunomoćenik NDH, koji je i otvorio spomenuti Ured. Taj je ured formalno bio nezavisan od poslanstva NDH u Rimu. Kako su poglavnik i vlada NDH nastojali da odnosi s Vatikanom budu na što višoj razini i da Vatikan prizna novu hrvatsku državu, opat Marcone je stavljen na listu diplomatskog kora akreditiranog u NDH, pa je s ostalim diplomatskim predstavnicima prisustvovao javnim manifestacijama. Međutim, iako je Sv. Stolica NDH priznala de facto, do formalnog, tj. priznanja de jure, do kraja NDH ipak nije došlo. Valja napomenuti da je Vatikan i dalje priznavao jugoslavensku izbjegličku vladu u Londonu i da je s njom održavao veze preko jugoslavenskog poslanstva pri Vatikanu. Iako Švicarska NDH nije priznala, ova je - kao neutralna država - ostavila svog konzula i dalje u Zagrebu, pa je čak s NDH potpisala i dva ugovora gospodarske prirode. U septembru 1941. NDH je sa švicarskom vladom potpisala sporazum o robnom i platnom prometu. U Zürichu je pak uspostavljeno stalno trgovačko izaslanstvo NDH. Rimski ugovori. — Pavelić je nastojao da se utvrđivanje granica s Italijom što više oduži, pri čemu je nalazio na izvjesno razumijevanje Berlina, koji je opet zbog svojih vojnih interesa na Balkanu razgraničenju NDH i Italije posvećivao posebnu pozornost. Karakteristično je da je Hitler već 12. aprila 1941. zapovjedništvo Druge njemačke armije obavijestio da se Njemačka ne želi politički miješati u hrvatske prilike, no da namjerava tamo štititi svoje vojno-strateške interese. Zato je istoga dana za njemačkog opunomoćenog generala u Zagrebu imenovao Glaisea von Horstenaua, inače nesklonog Italiji. U razgovoru s Hitlerom, pred odlazak u Zagreb, Glaise je upozoravao Fiihrera da su Hrvati okrenuti prema Njemačkoj i da duboko mrze Talijane te da je u interesu Njemačke da Dalmaciju ostavi Hrvatima, a Talijanima bi trebalo ostaviti samo Boku kotorsku. No, s druge strane Nijemci nemaju preveliko povjerenje u Pavelića, kojeg smatraju Mussolinijevim čovjekom. Dakako, Nijemci su bili posve svjesni Mussolinijevih pretenzija na Jadranu i nastojanja da NDH podvrgne što jačem talijanskom utjecaju. Kad su se desetak dana nakon uspostave NDH, u Beču sastali Ciano i Von Ribbentrop, talijanski je ministar vanjskih poslova postavio zahtjev za priključenje Italiji cijele istočnojadranske obale od Rijeke do Kotora, a najavljivao je i mogućnost uspostave personalne unije između NDH i Italije. Mada se Ribbentrop u početku nije slagao s takvim zahtjevima Italije, ipak je - na intervenciju Hitlera u tijeku razgovora - postao popustljiviji, priznajući Talijanima prvenstvo interesa u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Hitler je poručio Ribbentropu da problemi oko NDH ne smiju remetiti savezničke odnose Njemačke i Italije. Na bečkom sastanku dvojice ministara pretresena su i druga pitanja nastala slomom Jugoslavije, a pitanje hrvatskotalijanske granice raspravljat će dalje predstavnici NDH i Italije u izravnim razgovorima. Pregovori između Italije i NDH o razgraničenju vodili su se 25. aprila 1941. u Ljubljani, gdje su se u zgradi bivše Dravske banovine sastali Pavelić i Ciano. U Pavelićevoj pratnji bili su Edo Bulat i Stijepo Perić, te Jozo Dumandžić i Andrija Artuković. Ciano je istupio s dva prijedloga. Jedan je obuhvaćao prepuštanje Italiji čitave jadranske obale od Rijeke do Kotora i u unutrašnjosti teritorija označenog na predočenoj karti do crte koja je povučena od Karlovca na jugu u ravnom potezu do pred Mostar i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Drugi je prijedlog bio nešto umjereniji i obuhvaćao je tzv. povijesnu Dalmaciju, ali je istodobno predviđao tijesno političko upravno povezivanje Hrvatske s Italijom. Pavelić nije prihvatio ni jedan od dva prijedloga, već je istupio s protuprijedlogom prema kojemu bi NDH dobila Trogir, Split i Dubrovnik s nekim otocima. Istodobno je pokazao spremnost da pregovara o naslonu hrvatske države na Italiju. Međutim, u Ljubljani nije bilo ništa zaključeno. Ciano je - kako sam navodi u svom dnevniku - nakon Pavelićeva prijedloga tražio nekoliko dana za razmišljanje. Pri utvrđivanju granice NDH prema Italiji Pavelić se nadao podršci Njemačke, ali je ova ostajala po strani. Dalji hrvatsko-talijanski pregovori vodili su se diplomatskim kanalima. U tim pregovorima Pavelić je izmijenio svoj prijedlog, pristajući na ustupanje Trogira i Splita Italiji s tim, da NDH sudjeluje u upravi grada Splita. Na toj osnovi održani su završni razgovori na sastanku Pavelića i Mussolinija u Tržiču, 7. maja 1941. Dogovoreno je da će se međudržavni ugovor između NDH i Italije potpisati u Rimu. Pavelić je na čelu velike hrvatske delegacije otputovao u Rim 18. maja 1941. Tu je s Mussolinijem potpisao tzv. Rimske ugovore, koji se sastoje od tri dokumenta. Prvim je utvrđena granica između NDH i Italije. Utanačenom graničnom linijom Italija je prisvojila najrazvijeniji dio hrvatske obale. Hrvatskoj je ostao podvelebitski dio Hrvatskog primorja i obala od Omiša do Dubrovnika, a to je prostor od mnogo manjeg pomorskog značenja od ostalih jadranskih krajeva koji su postali sastavni dio Kraljevine Italije. Na tom su dijelu jadranske obale samo luke Metković i Gruž, koje nisu imale razvijeniju vezu sa zaleđem, kao Sušak, Šibenik i Split. Drugim ugovorom NDH se obvezala da neće na jadransko-primorskom području podizati nikakve vojne objekte, niti držati ratnu mornaricu, osim manjih jedinica za potrebe policijske i financijske službe. U trećem dokumentu precizira se politički odnos NDH i Italije, pa se navodi da Italija preuzima jamstvo za političku nezavisnost Kraljevine Hrvatske uz dodatak da ona (Hrvatska) neće preuzimati međunarodne obveze koje bi se kosile s navedenim jamstvom. U službenoj vijesti o sklapanju Rimskih ugovora navodi se da je uspostavljena Kraljevina Hrvatska (pod tim nazivom je u ugovorima označena NDH), te da je Pavelić prilikom audijencije kod talijanskog kralja Vittoria Emannuela III. u ime Hrvatske ponudio krunu kralja Zvonimira vladajućoj talijanskoj kući Savoja, a da je za nositelja te krune određen vojvoda od Spoleta. Nakon kapitulacije Italije 1943. svi krajevi koji su joj Rimskim ugovorima pripojeni na istočnoj jadranskoj obali, bili su uključeni u NDH Razgraničenje s ostalim susjedima. — Susjedi i ratni protivnici nekadašnje Jugoslavije smatrali su posve prirodnim da se okoriste njenim raspadom i da uspostave granice koje će predstavljati ostvarenje njihovih starih »opravdanih« (!) zahtjeva. To se odrazilo i na utvrđivanje granica NDH, što je u prvom redu potvrdila Italija nametanjem Rimskih ugovora. Slijedila ju je Mađarska koja je na sjevernom rubu nekadašnje jugoslavenske države zaposjela Međimurje, Prekomurje i dalje na istoku trokut između Drave i Dunava (Baranja). Zapadna granica. Njemački Reich je priključio sjevernu polovicu Kranjske, rubni pojas Koruške i južne Štajerske, pa je postao izravni susjed NDH. Razgraničenje između NDH i Njemačke izvršeno je potpisivanjem ugovora 13. maja 1941. Tim je ugovorom utvrđena granica prema dijelu Slovenije koji je bio uključen u njemačku državu. Kako je dio Slovenije bio priključen Italiji kao Provincija Ljubljana, dio zapadne granice NDH trebalo je utvrditi s Italijom. To je učinjeno izmjenom nota između dviju država u julu 1941. godine. Granica se protezala od tromeđe NDH, Njemačke i Italije na Žumberačkoj gori, rijekom Kupom preko Gorskog kotara do Bakarskog zaljeva. Istočna granica. Pri utvrđivanju granice NDH prema Srbiji pojavio se problem granične crte u Srijemu. Naime, prema zahtjevu vlade NDH granična crta u Srijemu išla bi po nekadašnjoj austrougarskoj granici, uključujući u hrvatski državni teritorij i grad Zemun. Međutim, u tom području njemačko vojno zapovjedništvo za Srbiju zatražilo je takvo rješenje prema kojem bi Zemun s okolicom ostao u sastavu Beograda. Zapovjednik njemačkih okupacijskih snaga u Srbiji general Forster opravdavao je svoj prijedlog potrebama snabdijevanja Beograda živežnim namirnicama i korištenjem zrakoplovnog uzletišta kod Zemuna. Tome je dodao i prometno-sigurnosne razloge, kao i postojanje radio-odašiljača za kratke valove u blizini Zemuna, koji je potreban njemačkoj promidžbi za Srbiju. Na Forsterov nalog njemački zapovjednik Zemuna odbio je potvrditi uvođenje u dužnost gradonačelnika Zemuna postavljenog od hrvatskih vlasti. Početkom maja 1941. njemačko poslanstvo u Beogradu obavijestilo je ministarstvo vanjskih poslova NDH o namjeri vojnog zapovjednika Srbije. Mada je to pokušalo, ministarstvo nije moglo spriječiti namjeravam potez njemačkog zapovjednika Srbije, jer je u međuvremenu Vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske u Berlinu (OKW) donijelo odluku da Zemun s okolicom privremeno ostaje pod vlašću zapovjedništva Srbije. »Privremeno« je značilo da se predaja Zemuna hrvatskim vlastima odgađa dok traje njemačka vojna uprava u Srbiji. To je nagovijestilo buduće rješenje prema kojem se grad Zemun ne bi predao Srbiji, tim više što je za postojanja Austro-Ugarske Monarhije bio u njenom sastavu. Pavelić nije mogao uraditi ništa drugo, nego prihvatiti izdvajanje Zemuna i njegove okolice iz sustava hrvatske vlasti. Kada je 10. maja 1941. vladi u Zagrebu stigla službena obavijest, poglavnik je dao svoj formalni pristanak, naglašavajući da se radi o privremenoj vojno-upravnoj mjeri. Njemački poslanik u Zagrebu Kasche predložio je da se pitanje njemačke vojne uprave Zemuna i okolice utvrdi posebnim ugovorom, što je general Forster prihvatio. Tako je najzad 4. juna 1941. potpisan hrvatsko-njemački ugovor prema kojemu se utvrđuje (u toč. 3) da područje Zemuna i okolice pripada Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i da u njemu »imaju vrijediti načela NDH«. Utvrđuje se da u tom području NDH izravno preuzima samo nadležnosti u nastavi i pravosuđu, dok će ostale upravne grane (unutarnji poslovi, željeznice, pošta, porezi i dr.) za trajanja posebnog stanja biti podređene vojnom zapovjedniku Srbije u Beogradu. U toč. 5 ugovora navodi se da će se u svrhu zaštite gospodarskih probitaka NDH u Zemunu osnovati Hrvatski ured. Preuzimanje ugovorom predviđenih poslova pod hrvatsku nadležnost izvršeno je sredinom jula 1941. godine. Time je hrvatska strana dobila samo mali dio vlasti u Zemunu. Otvorena granica prema Beogradu i dvostruki novčani sustav omogućili su krijumčarenje roba na štetu gospodarstva NDH. Poteškoće su se javile i u poštanskoj i željezničkoj službi, na što je sve upozoravala hrvatska vlada, predlažući da se ponovno razmotri pitanje potpunog preuzimanja i pripojenja zemunskog područja hrvatskoj državi. U tom traženju podržao ju je i njemački poslanik Kasche. Tako su u septembru i oktobru 1941. vođeni novi pregovori o zemunskom području. Tada je zaključeno da oblast istočnog Srijema prelazi u potpunu vlast NDH. Zanimljivo je napomenuti da je tom prigodom dogovoreno da se postignuti sporazum neće objaviti putem tiska. Time je bila završena borba za uključivanje Zemuna i istočnog Srijema pod punu vlast Nezavisne Države Hrvatske. Uskoro je bio otvoren konzulat NDH u Beogradu. Sjeverna granica. U razgraničenju NDH s Mađarskom pojavilo se sporno pitanje Međimurja. Tijekom vojnih operacija u aprilu 1941. mađarske su trupe okupirale područje Međimurja. No, poslije uspostave NDH, mađarski je konzul u Zagrebu uvjeravao ustaške vlasti da ulazak mađarske vojske u Međimurje ima isključivo strategijsko značenje, te da mađarska vlada priznaje to područje kao sastavni dio NDH i izražava želju da se ugovorom što prije utvrde granice između dviju država. Međutim, uskoro je mađarska strana zatražila slobodan pristup do Sušaka, na što je vlada NDH, odgovorila da se o tome ne može sklopiti nikakav ugovor prije nego li bude utvrđen hrvatski odnos prema Italiji. A kad su Rimski ugovori bili potpisani, držanje mađarske vlade se izmijenilo, posebno u odnosu na Međimurje. Kada je u junu 1941. u Zagreb stigla mađarska delegacija na pregovore o razgraničenju, predložila je da se granica između NDH i Mađarske utvrdi onakva granica kakva je bila 1918., tj. da Međimurje pripadne Mađarskoj. Ujedno je delegacija predložila i sklapanje ugovora o pristupu Mađarske Jadranskom moru preko hrvatskog teritorija. Kako hrvatska strana nije prihvatila te prijedloge, pregovori su završeni bez rezultata. Sto se tiče držanja Njemačke, ono je - kao i pri razgraničenju između NDH i Italije - bilo neutralno. Unatoč procjene vlade NDH, da Mađarska nije ono što je Italija i da prema njezinim zahtjevima može zauzeti čvršći stav, razgraničenje sa sjevernim susjedom nije za Hrvatsku teklo na zadovoljavajući način. Dalji pokušaji rješenja pitanja Međimurja zakomplicirali su se proklamacijom zapovjednika mađarske posade u Čakovcu (10. jula) o priključenju Međimurja Mađarskoj bez ikakvih dogovora s vladom NDH. Na protestnu notu Zagreba vlada u Budimpešti je odgovorila da se radi o povijesnom pravu Mađarske na Međimurje. Postajalo je sve jasnije da Hrvatska nema mogućnosti da se tome suprotstavi. Vlada NDH - premda je ostala na svom stajalištu o Međimurju kao dijelu hrvatske države - nije htjela zaoštravati odnose s Mađarskom, pa je dala instrukcije svom poslaniku u Budimpešti da djeluje snošljivo jer u postojećoj situaciji imamo velike neprilike s Talijanima. Odluka zapovjednika mađarskih jedinica u Čakovcu bila je samo akt jedne vojne osobe bez državno-pravnog značenja. No, 16. decembra 1941. mađarski je parlament prihvatio Zakon o pripojenju južnih krajeva, kojim je Međimurje jednostrano pripojeno Mađarskoj. Kao akt najvišeg mađarskog predstavničkog tijela, taj je zakon imao drugačiju težinu. Zato je vlada NDH 7. januara 1942. uputila vladi u Budimpešti protestnu notu, ali ona nije dovela do promjene u sporu oko Međimurja. Vlada NDH nije nikada zaključila ugovor o razgraničenju s Mađarskom, pa je zato ministar Lorković u Hrvatskom državnom saboru i izjavio da su granice NDH utvrđene na zapadu, jugu i istoku. Sjeverna granica prema Mađarskoj nije bila utvrđena obostrano prihvaćenim ugovorom, pa se u izjavi vlade i ne spominje. Stanje u anektiranoj Dalmaciji. — Potpisivanjem Rimskih ugovora sastav talijanske države uključen je znatan dio Dalmacije nastanjen u velikoj većini Hrvatima. Sam Ciano je u svom Dnevniku zapisao da Italija ne traži Dalmaciju iz etničkih razloga, nego na temelju načela životnog prostora. To znači da je talijanska strana i te kako dobro poznavala etnički sastav Dalmacije i znala tko su njezini stanovnici. Međutim, o položaju Hrvata, koji postaju podanici Kraljevine Italije, u Rimskim ugovorima nema ništa. Nikakvim utanačanjem nisu zajamčena manjinska prava stanovnika Dalmacije. Istoga dana kad su potpisani Rimski ugovori, je vlada donijela dekrete o pripojenju teritorija Dalmacije, Hrvatskog primorja, Boke kotorske i jadranskih otoka. Sušački, kastavski i čabarski i dio delničkog kotara s otocima Krkom i Rabom uključeni su u Riječku pokrajinu. Anektirani dio Dalmacije, Boka kotorska i dalmatinski otoci pripojeni su dotadašnjoj Zadarskoj pokrajini, pa je od tih krajeva ustanovljen Guvernatorat Dalmacija. Dijelio se u tri pokrajine: zadarsku, splitsku i kotorsku. Jadran i Dalmacija bili su potpuno u rukama talijanskih fašističkih vlasti, koje su provodile politiku rimske vlade usmjerenu k potpunoj talijanizaciji. Posljedice takve politike ubrzo su se odrazile u revoltu i otporu naroda u tim krajevima. U anektiranim dijelovima Hrvatske fašistička Italija je organizirala svoju vojnu i civilnu upravu. Već 15. aprila za civilnog komesara Dalmacije postavljen je Athos Bartolucci, koji je odmah imenovao kotarske i općinske komesare. Bila je to dovoljno jasna najava talijanskih namjera, dok granica dviju susjednih država još nije bila utvrđena. Poslije potpisivanja Rimskih ugovora talijanska vlada je neograničeno zagospodarila novopripojenim teritorijem. Tada je za guvernera priključene Dalmacije imenovala Giuseppe Bastianinija, člana Velikog vijeća fašističke stranke. On je - kao i guvener Riječke pokrajine - dobio široke ovlasti za provođenje mjera talijanizacije u anektiranom području. Sam je Mussolini, početkom juna 1941., izjavio da se dalmatinsko pitanje može smatrati konačno riješenim. Uputio je tada i prijetnju da će Italija izvršiti i preseljenje stanovništva anektiranih krajeva ako ono ne bude lojalno. Prvi akti fašističkih vlasti u pripojenim područjima pokazali su kako izgleda »konačno rješenje«. Objavljena je uredba o zamjeni hrvatskih natpisa na javnim mjestima talijanskima (nazivi ulica, ustanova, trgovina i dr.). Ulice i trgovi, kao i toponomastika cijelog anektiranog područja, dobili su talijanske nazive. Zabranjeno je isticanje hrvatskih zastava i obustavljeno izlaženje hrvatskih novina. Umjesto njih pokrenute su talijanske novine, najprije San Marco, a od decembra 1941. i Il popolo di Spalato. Zatvorene su narodne čitaonice, raspuštena sva hrvatska prosvjetna i športska društva, te zabranjeno djelovanje svih organizacija koje su imale nacionalno hrvatsko obilježje. Da bi uništili bitnu oznaku nacionalne pripadnosti stanovništva, talijanske fašističke vlasti poduzele su daljnje oštre mjere za suzbijanje hrvatskog jezika. U upravu i sudstvo uveden je talijanski jezik, što je stanovništvu predstavljalo velike teškoće, jer talijanski jezik nije poznavalo. No, to je bila samo prva mjera koja je ubrzo protegnuta i na sve javne institucije i škole. Uvođenje talijanskog jezika u škole teško je pogodilo mladi naraštaj. Istodobno Talijani nastoje pridobiti mladež korumptivnim metodama, pa je njihova vlast završenim srednjoškolcima omogućila studiranje u Italiji. Već prve godine namijenjeno je 211 stipendija (u iznosu od 1,200.000 lira) za mlade Hrvate i Srbe iz Dalmacije koji prihvate odlazak na studije u talijanske gradove, ponajprije u Padovu. Dakako, trebalo je da prihvate i opredjeljivanje za Italiju i fašistički režim. Denacionalizacija hrvatskog stanovništva vršila se na temelju talijanskih zakonskih odredaba, ali uz primjenu surovih represivnih postupaka. Nisu izostali ni razni promičbeni materijali. No, budući da to nije davalo očekivane rezultate, fašistička uprava je pooštrila represivne mjere. U govoru, održanom u aprilu 1942., guverner Bastianini je bez okolišavanja zahtijevao potalijančivanje, a za neprihvaćanje prijetio se iseljavanjem. Onome koji odbija talijansku civilizaciju, što mu je nuđa fašistička Italija, - rekao je - onome koji neće da se njegov duh napaja na izvorima Vergilija, Horacija i Dantea... preostaje mu jedino da krene najkraćim putem na granicu. Ovdje vlada Rim, njegov jezik, njegova znanost, njegov moral, a vratio se i naoružan Lav sv. Marka. Mjere talijanizacije (i fašizacije) stalno su se pojačavale. Službenici bivše Jugoslavije u upravnim službama, sudstvu, željeznici, zdravstvenim ustanovama bili su otpuštani, a na njihova mjesta dovođeni su službenici iz Italije. U dalmatinske gradove stigli su Talijani učitelji i profesori, liječnici i suci, trgovci i tehničari koji su zamijenili domaće službenike i stručnjake i tako osigurali nesmetano funkcioniranje talijanske uprave i javnih službi. Oni su postojali glavni oslonac talijanske fašističke vlasti u provođenju nasilnih mjera nad domaćim stanovništvom i u ostvarivanju planova talijanizacije Dalmacije. Radi što uspješnijeg provođenja svog plana talijanske su vlasti osnovale Ured za jadranske teritorije, koji je trebao koordinirati sve poslove usmjerene denacionalizaciji anektiranog područja. Sve mjere talijanizacije bile su popraćene neviđenim terorom. Represivne mjere bile su drastične. Uz druge oblike zastrašivanja i maltretiranja posebni odredi fašista, dovedeni iz Italije - uz pomoć nekolicine domaćih fašista i špijuna - provodili su batinanje i napajanje prokazanih ili osumnjičenih građana ricinusovim uljem. Pod svaku cijenu nastojalo se slomiti otpor talijanizaciji i fašizaciji, što je izazivalo još jači otpor stanovništva. Samo mjesec dana nakon potpisivanja Rimskih ugovora platežno sredstvo uvedena je talijanska lira. Izvršena je zamjena valute u odnosu 100 dinara za 38 lira. Bankarska i osiguravajuća društva bivše države bila su likvidirana, a Trgovačko-industrijska komora u Splitu ukinuta. Njihove poslove preuzele su odgovarajuće talijanske ustanove. Nepovoljan omjer pri zamjeni valute pogađao je sve slojeve stanovništva, ne samo dalmatinske težake, već i službenike i radnike, kao i cijelu ionako osiromašenu privredu. No, ne obazirući se na učinak gospodarske djelatnosti, Talijani su i gospodarstvo uključili u politiku talijanizacije hrvatskih krajeva. Naime, sva su privredna poduzeća bila proglašena mobiliziranima, pa su im na rukovodeća mjesta postavljeni talijanski komesari. Istodobno su i radnici i drugi zaposlenici potpali pod vojne zakone, što je značilo pooštravanje represije za eventualne propuste u radu ili za prkosno ponašanje prema talijanskim starješinama. Posebna uloga u ostvarivanju potpune pokornosti stanovništva pripala je vojnim ratnim sudovima. Oni su za cijelo anektirano područje uvedeni Mussolinijevom naredbom već potkraj jula 1941. Za svaki čin koji je bio procijenjen kao ugrožavanje integriteta talijanske države - bilo da se radilo o ekonomskoj sabotaži ili pak o subverzivnoj akciji usmjerenoj na oštećivanje vojnih objekata - bila je predviđena smrtna kazna. Kada je započela aktivnost ilegalnih grupa u gradovima i kada su se pojavile prve skupine boraca u partizanskim jedinicama, osnovan je Izvanredni sud za Dalmaciju, ubrzo preimenovan u Specijalni sud, koji je po kratkom postupku izricao masovna pogubljenja. Otpor talijanskoj vlasti i teroru u gradovima, diverzije i sabotaže bile su u stalnom porastu, pa je tako područje anektirane Dalmacije postalo značajno izvorište snaga antifašističkog pokreta. NDH u brojkama. . Prema izvješću Hrvatskog državnog brojidbenog ureda (objavljenog 1941.) površina NDH iznosila je 115.133 km2, a imala je 6,966.729 stanovnika. Od toga je bilo 4,817.000 Hrvata, 1,848.000 Srba, 145.000 Nijemaca, 70.000 Mađara, 37.000 Slovenaca, 44.267 Čeha i Slovaka. Izvan hrvatskih državnih granica živjelo je 1,727.548 Hrvata.
USTROJSTVO DRŽAVE I UNUTARNJA ORGANIZACIJA Poglavnik. — Formiranje prve vlade NDH označilo je početak ustrojavanja nove vlasti i unutarnjeg organiziranja hrvatske države. Vlada je bila sastavljena od istaknutih prvaka ustaškog pokreta, od kojih je dio pripadao domovinskoj skupini, a dio ustaškoj emigraciji. Na čelu vlade kao njen predsjednik bio je Ante Pavelić, koji je preuzeo i resor vanjskih poslova, očito zato jer je novu državu čekao mučan posao utvrđivanja granica, posebno s Italijom. Pošto su Rimski ugovori zaključeni, Pavelić je napustio resor vanjskih poslova i 9. juna novim ministrom imenovao Mladena Lorkovića (dotad tajnika u ministarstvu vanjskih poslova). Početkom maja 1941. potpredsjedništvo vlade NDH preselilo se iz Zagreba u Banja Luku, koja je tako postala drugo središte vlade. No, potkraj 1941. vraćeno je u Zagreb. (Dotadašnjeg potpredsjednika Osmana Kulenovića zamijenio je tada Džafer Kulenović, jedan od prvaka bivše Jugoslavenske muslimanske organizacije). Uz funkciju prvog čovjeka u vladi, Pavelić je obnašao i dužnost šefa države s titulom poglavnika, koju je imao i u emigraciji kao osnivač i vrhovnik ustaške emigrantske organizacije. To je upućivalo na tijesnu povezanost, odnosno jedinstvo državne vlasti i ustaške organizacije. Pavelić je kao šef države i vlade donosio sve važnije odluke u vanjskoj i unutarnjoj politici NDH, imenovao i razrješavao sve visoke dužnosnike u aparatu državne vlasti, a kao čelnik ustaške organizacije i visoke ustaške dužnosnike. Kao poglavar države Pavelić je bio i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, pa je u njegovoj nadležnosti bilo postavljanje i razmještaj i vojnog zapovjedničkog sastava. Kako država nije imala predstavničkog zakonodavnog tijela (parlamenta), sve zakone i zakonske odredbe donosio je i potpisivao poglavnik. Tako se u rukama državnog poglavara koncentrirala sva vlast. On je po tome bio i najodgovornija osoba za sve što se događalo u unutarnjoj i vanjskoj politici NDH. Koncentracijom silne moći u svojim rukama Pavelić je bitno pridonosio oblikovanju stila upravljanja u hrvatskoj državi. Njegova ličnost među podređenim mu ustašama pretvarala se u kult. Postao je nedodirljiv, a one koji su mu se na bilo koji način suprotstavljali ili iskazivali drugačije mišljenje, bezobzirno je uklanjao. Nije volio akademske rasprave, već se više oslanjao na suradnike skromnijeg obrazovanja. Veće je povjerenje imao u ustaše - povratnike (one koji su s njim bili u emigraciji), nego u pripadnike domovinske ustaške skupine.Nezavisna Država Hrvatska je bila država bez temeljnog zakona - ustava. Ona nije imala nikakvu kodificiranu ispravu o svom ustrojstvu, nego se njezin unutarnji sustav zasnivao na različitim državnim zakonima i zakonskim odredbama ustavopravnog sadržaja. Cijeli je sustav nastao postupno na temelju skupnih i pojedinačnih zakonodavnih akata, koje je donosio šef države - poglavnik. Uspostavljanje organa nove vlasti. — Nakon što je proglasom od 10. aprila 1941. uspostavljena NDH, usporedo s reguliranjem njezina položaja u odnosu na druge države (priznanje, uspostavljanje diplomatskih odnosa, utvrđivanje granica), pristupilo se i njezinoj unutarnjoj organizaciji. Poslije formiranja vlade, trebalo je organizirati vlast na terenu i izgraditi novi upravni aparat. Taj proces se odvijao tijekom prvih mjeseci postojanja NDH i bio je prilično složen jer se izvodio uz nazočnost njemačkih i talijanskih trupa, pri čemu su ove posljednje pravile novoj vlasti prilične smetnje. Već 22. aprila 1941. objavljena je odredba po kojoj se činovnici i drugi službenici bivših banovina, ostalih samoupravnih tijela, svih ustanova javnog poretka, stavljaju na raspoloženje nadležnim ministrima. U nastavku teksta te odredbe kaže se da ih nadležni ministar može bez obrazloženja otpustiti, dići od službe, umiroviti, premjestiti bez njihove privole iz područja jednog ministarstva u drugo, iz državne službe u samoupravnu i u službu ustanova javnog poretka i obrnuto. Te su formulacije bile jasna najava da će nova hrvatska vlast pristupiti organizaciji činovničkog aparata temeljitom provjerom postojećeg. Jer, osnovicu novog sustava službenika trebalo je ipak potražiti u bivšem banovinskom činovništvu. Pri ustrojavanju upravnog aparata i lokalnih vlasti NDH određenu ulogu je odigrala i Naredba o utvrđivanju rasne pripadnosti samoupravnih službenika i vršitelja slobodnih akademskih zvanja, koju je početkom juna 1941. potpisao ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković. Ta je naredba obvezivala osobe na koje se odnosila da u roku od 14 dana dostave izjavu o rasnom podrijetlu svom i svog bračnog druga. Prvi organizatori nove vlasti na terenu bili su privremeni ustaški povjerenici. Njih je u prvim tjednima postojanja NDH imenovao Ustaški nadzorni stožer u Zagrebu, a od početka maja Glavni ustaški stan. Ustaški povjerenici bili su dugogodišnji pripadnici ustaškog pokreta, dakle, osobe posvjedočenih hrvatskih uvjerenja. Jedna od glavnih zadaća bila im je da na terenu predlažu i postavljaju pojedince za niže dužnosnike upravnog aparata i ustaškog pokreta u pojedinim gradovima, mjestima i širim područjima. Za ustaške povjerenike bili su imenovani: na području Banja Luke dr. Viktor Gutić, Travnika Nikola Jurišić, Sarajeva Božidar Bralo, Tuzle Haklja Hadžić, Doboja dr. Dragutin Kamber, Mostara dr. Pavao Canki, za područje istočne Hercegovine Alija Šuljak, Bjelovara Mijo Hans, Varaždina dr. Mate Frkovič, Gospića Jurica Frković, te za Dalmaciju dr. Edo Bulat i Srijem dr. Petar Gvozdić. Njihovom djelatnošću došlo je do izmjena vodećih ljudi u općinskim i kotarskim upravama. Ustaški povjerenici razriješili su dužnosti općinske odbore, ali su u mnogim slučajevima morali prihvatiti veći ili manji dio prijašnjeg upravnog aparata. S obzirom na činjenicu da su strukturiranje nove vlasti na terenu provodili ustaški dužnosnici, često je dolazilo do prepletanja funkcija predstavnika ustanova države i ustaškog pokreta. Bila je to, dakako, i posljedica težnje ustaškog vrha na čelu države da osigura što čvršći nadzor nad nižim organima vlasti. Uspostava nove vlasti nije bila vremenski ujednačena u pojedinim područjima NDH. U mnogim krajevima, gdje nije bilo većih problema s preuzimanjem službenika stare vlasti, nova je vlast uspostavljena odmah. No, u područjima s nacionalno miješanim stanovništvom, ustaški povjerenici imali su više posla oko dovođenja novih ljudi na pojedina mjesta, odnosno oko stvaranja novih organa vlasti. Posebna je pažnja bila posvećena Bosni i Hercegovini, pa su 23. i 24. aprila 1941. u Sarajevo stigli Petar Petković, izaslanik vlade, koji je bio odgovoran za javni red i sigurnost na području cijele Bosne i Hercegovine, Zvonko Kovačević kao povjerenik za javni red i sigurnost i zapovjednik grada Sarajeva te pukovnik Petar Blašković u svojstvu zapovjednika divizijskog područja. Dana 24. aprila navečer u Sarajevo je stigao i Slavko Kvaternik u pratnji njemačkog generala Glaisea von Horstenaua. On je prisustvovao činu preuzimanja vlasti u Sarajevu i njegovoj okolici. Potom je u Sarajevu uspostavljeno ustaško povjereništvo, koje je imenovalo povjerenike u sjedištima kotara i općina te u manjim mjestima i selima. Glavnim povjerenikom za cijelu Bosnu i Hercegovinu imenovan je Jure Francetić i njemu su bili podređeni svi povjerenici u Bosni i Hercegovini. Uspostava vlasti na području koje su okupirale talijanske snage razlikovala se od one na područjima na kojima su se stacionirale njemačke jedinice. Dok su njemački vojni zapovjednici priznavali novu vlast NDH i davali joj podršku, Talijani su joj u svojoj zoni pravili ozbiljne smetnje. Ustaški povjerenici su pokušali odmah po proglašenju NDH organizirati novu vlast, ali su ih Talijani u tome spriječili. Talijani su, usporedo s vojnom okupacijom uspostavljali svoju civilnu vlast u cijeloj talijanskoj zoni, što je izazvalo negodovanje i antitalijansko raspoloženje žiteljstva ne samo u tim krajevima, nego i u cijeloj Hrvatskoj. Stanje se nešto popravilo poslije potpisivanja Rimskih ugovora, kada je uspostavljena tzv. demilitarizirana zona, u kojoj su se postupno uspostavljali organi hrvatske vlasti, ali i dalje uz znatne smetnje Talijana. Upravna podjela. — Početkom juna 1941. poglavnik je objavio posebnu odredbu o podjeli NDH na velike župe, koje su definirane kao državne upravne oblasti na određenom državnom području. Na čelu velike župe nalazio se veliki župan kao pouzdanik vlade, koji vodi cijelu građansku upravu. Velike župane imenuje poglavnik, a odgovornost im je jednaka odgovornosti ministara. Istom odredbom grad Zagreb se izuzima iz područja velike župe i podređuje neposredno vladi NDH. U govoru kojega je održao ustaškim dužnosnicima 30. juna 1941., ustanovljenje velikih župa Pavelić je objasnio kao oživljavanje starih tradicija hrvatskog naroda. Težnja mu je - dodao je - da tradicionalnu, povijesnu ulogu župe spoji sa suvremenim zahtjevima sređene uprave u državi. Uspostavljanje velikih župa obuhvatilo je cijelu NDH, a to znači i Bosnu i Hercegovinu. Njenom podjelom na velike župe i ustrojavanjem nekoliko velikih župa udruživanjem bivših graničnih kotareva hrvatskih i bosanskohercegovačkih, trebalo je izbrisati podvojenost Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Uspostavljanjem jedinstvenog upravnog sustava u cijeloj NDH učvršćivalo se jedinstvo hrvatskog državnog i nacionalnog prostora. Tijekom juna i jula osnovane su 22 velike župe. To su bile: Baranja (sjedište u Osijeku), Bilogora (Bjelovar), Bribir i Sidraga (Knin), Cetina (Omiš), Dubrava (Dubrovnik), Gora (Petrinja), Hum (Mostar), Krbava i Psat (Bihać), Lašva i Glaž (Travnik), Lika i Gacka (Gospić), Livac i Zapolje (Nova Gradiška), Modruš (Ogulin), Pliva i Rama (Jajce), Pokupje (Karlovac), Posavje (Slavonski Brod), Prigorje (Zagreb), Sana i Luka (Banja Luka), Usora i Soli (Tuzla), Vinodol i Podgorje (Senj), Vrhbosna (Sarajevo), Vuka (Vukovar), Zagorje (Varaždin). U sklopu tih velikih župa bio je 141 kotar i 18 kotarskih ispostava, te 978 općina. Površina Nezavisne Države Hrvatske iznosila je 115.133 km2. U taj podatak o površini uključeno je i Međimurje, koje su anektirali Mađari. Organizacija ustaškog pokreta. — Prije uspostave NDH, u zemlji su postojale ilegalne ustaške organizacije koje su djelovale pod vodstvom domovinskih ustaških prvaka. Proglašenjem NDH njima se pridružuje emigrantska skupina, koja se na čelu s Pavelićem vratila iz Italije. U prvim tjednima glavna briga ustaškog vodstva bila je uspostava vojne i upravne vlasti, na čemu su posebno radili ustaški povjerenici, oslanjajući se na malobrojno članstvo. No, novonastalo stanje - uspostava države i preuzimanje vlasti - zahtijevali su masovniju organizaciju i drugačije organiziran politički i ideološki rad. Početkom maja 1941. poglavnik Ante Pavelić je objavio odredbu kojom se djelatnost dotadašnjeg Ustaškog stožera u Zagrebu prenosi na Glavni ustaški stan. Ustaški stožer u Zagrebu - kaže se u odredbi - dostavit će Glavnom ustaškom stanu izvještaj o sadašnjem stanju organizacije, popis svih do sada imenovanih povjerenika u državi Hrvatskoj, te će obavijestiti sve stožere i stožerne ispostave u zemlji da se od sada izravno obraćaju Glavnom ustaškom stanu... Time je započelo organiziranje ustaškog pokreta kao regularne organizacije u NDH. Osnovni dokumenti na kojima se temeljio njezin rad bili su Ustav iz 1932. i Načela hrvatskog ustaškog pokreta iz 1933. Na njih se pozivao Pavelić u svojoj odredbi. Glavni ustaški stan nastavlja u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj svoje djelovanje propisano mu ustaškim Ustavom - navodi Pavelić. Glavni ustaški stan prije uspostave NDH bio je u emigraciji vrhovni organ ustaške organizacije. Sada dobiva legalni status kao vrhovni organ jedine političke organizacije u zemlji. (U NDH nije bilo političkih stranaka.) Glavni ustaški stan (skraćeno GUS) sačinjavali su: poglavnik, doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici. Poglavnik je bio vrhovni čelnik ustaške organizacije i on je imenovao ostale Članove GUS-a. Doglavnici su bili dr. Mile Budak, Ademaga Mešić, Jozo Sunarić, Marko Došen, Slavko Kvaternik, Luka Lešić, Andrija Betlehem. Oni su činili Doglavničko vijeće u koje su povremeno uključivani i novi članovi (Mate Frković, Lovro Sušić, Ljudevit Šok, Vilko Begić, Stipe Matijević, Ivan Ćelan, Janko Tortić, Jure Pavičić). Neki su od njih bili tijekom vremena razriješeni članstva u Vijeću (Matijević, Ćelan, Sunarić, Kvaternik). Poboč-nički zbor sačinjavali su poglavni pobočnici Blaž Lorković, Ivan Oršanić, Mijo Bzik, Alija Šuljak, Ivan Javor, Vjekoslav Blaškov, Hakija Hadžić i Mira Vrličak-Dugački. Članovi GUS-a bili su povjerenici (to nisu bili već navedeni ustaški povjerenici upućeni u pojedina područja NDH sa zadaćom organizacije vlasti). Ta je skupina bila najbrojnija i u njoj su bili Eugen Dido Kvaternik, Vjekoslav Luburić, Vilko Pečnikar, Branko Rukavina, Frane Mić, Ante Štitić, Zdenko Blažeković, Bozo Cerovski, Vlado Singer, Vlado Herceg, Tomislav Grgić, Danijel Crijen, Vlado Jonić, Franjo Laslo i Aleksandar Seitz. Glavni ustaški stan samo je nominalno bio vrhovni organ ustaške organizacije, jer se nikada nije sastajao, niti je obavljao funkciju koja mu je bila namijenjena. Poglavnik je organizacijom rukovodio sam. On je imenovao i smjenjivao ustaške (kao i državne) dužnosnike i provodio organizaciju pokreta po vlastitom izboru. I kad je neka odredba ili nalog došao područnim organizacijama od GUS-a, to je, zapravo, bio nalog poglavnika. No, bez obzira na to što članovi Glavnog ustaškog stana nisu djelovali kao kolektivni organ, oni su bili skupina najutjecajnijih ljudi u NDH koji su vršili razne funkcije u aparatu vlasti. Prema poglavnikovoj odredbi od 24. juna 1941. cjelokupna djelatnost ustaškog pokreta bila je podijeljena na tri grane: 1. Političko-organizacijska grana; 2. Ustaška vojnica; 3. Ustaška nadzorna služba. Političko-organizacijska grana je zadaću da organizira članstvo, te da brine o njegovu duševnom odgoju, i o duševnom odgoju pučanstva uopće. U svakoj velikoj župi organiziran ustaški stožer na čelu sa stožernikom. Podređeni su mu bili ustaški logori (u svakom kotaru određene župe) na čelu s logornikom, te ustaški tabori u svakoj općini na čelu s tabornikom. U pojedinim selima formirani su ustaški rojevi s rojnikom na čelu. Ustaško vodstvo posvećivalo je veliku pažnju organiziranju mladeži. U Ustaškoj mladeži se okupiti sva omladina od 7. do 27. godine. Dijelila se na Ustašku uzdanicu (7-11 godina), Ustaške junake (11-15 godina), Ustašku Starčevićevu mladež (15-21 godine) i Sveučilištarce. dio Ustaške mladeži, sveučilišna omladina je bila posebno organizirana, pa je imala posebni Sveučilištni stožer na čelu sa stožernikom. Druga grana - Ustaška vojnica - činila je vojni dio organizacije i organizirala se uvelike po uzoru na nacional-socijalističke i fašističke stranačke vojne jedinice u Njemačkoj i Italiji. Postrojbe Ustaške vojnice bili su rojevi, vodovi, satnije, bojne, pukovnije i zdrugovi. Na čelu ustaške vojnice nalazio se Glavni stožer, čiji je zapovjednik bio neposredno podčinjen poglavniku kao vrhovnom zapovjedniku svih ustaških vojnih snaga. Ustaška nadzorna služba (skraćeno UNS), kao treća grana ustaškog pokreta, imala je zadaću da bdije nad cjelokupnim radom ustaških i državnih dužnosnika, da pazi na rad ustaških organizacija i državnih ustanova, te da suzbija rad koji bi išao na štetu hrvatske državne nezavisnosti. Tako široko formulirani zadaci UNS-a u praksi su vodili njegovu nametanju svim ostalim dijelovima ustaškog pokreta i organa vlasti, što je izazivalo negodovanje u redovima ustaških dužnosnika izvan UNS-a. Protivljenje drugih ustaških institucija statusu UNS-a kao nadređenog činitelja dovela je do izmjene dijela formulacije o njegovim zadacima. Pavelić je u novoj verziji formulaciju da su sve postrojbe i ustanove ustaškog pokreta dužne izvršavati sve njene (tj. UNS-ove, op. a.) upute i zahtjeve zamijenio novom: Sve postrojbe i ustanove Hrvatskog ustaškog pokreta podupirat će Ustašku nadzornu službu u toj nadzornoj zadaći. U praksi se ipak događalo da su pojedini upravni zapovjednici, čelnici UNS-a ili Ustaške vojnice, istodobno prisvajali i obavljali iste zadatke ili dužnosti, što je dovodilo do antagonizama najviših ustanova i dužnosnika. Uočavajući takvu situaciju, Poglavnik je u kolovozu 1942. objavio Propisnik o zadaći, ustrojstvu, radu i smjernicama Ustaše - hrvatskog oslobodilačkog pokreta, u kojemu se na novi način definira ideološka i politička uloga pokreta u ostvarenoj hrvatskoj državi i utvrđuju nadležnost pojedinih segmenata organizacije. Za sustav vladavine u NDH karakteristično je dvojstvo političke i upravne vlasti u čemu je ustaški režim oponašao fašistički režim u Italiji i nacistički u Njemačkoj pod čijom se zaštitom nalazio. Na jednoj su strani bile pojedine grane ustaškog pokreta, a na drugoj državna administracija na čelu s vladom. U praksi su ustaški dužnosnici imali veću moć i stvarno su ne samo nadzirali organe uprave, nego njima i dirigirali. Takvu su moć imali ustaški tabornici u općinama, logornici u kotarevima, stožernici u velikim župama, a ustaški vrh - posebno poglavnik - u državnoj vladi. Hrvatski državni sabor. — U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj nije bilo izabranih predstavničkih organa vlasti (izabrane skupštine) ni u općinama, ni u kotarevima, ni u velikim župama. Nije bilo ni izabranog Sabora. Dana 24. januara 1942. objavljena je poglavnikova odredba o sazivu Hrvatskog državnog sabora, ali ne i o izboru narodnih zastupnika. Tko će doći u Sabor, odredio je poglavnik tom zakonskom odredbom. Bili su to: svi još živući narodni zastupnici posljednjeg Hrvatskog sabora do godine 1918.; živući narodni zastupnici izabrani na izborima 1938. te osnivači i doživotni članovi Glavnog odbora bivše Hrvatske seljačke stranke; članovi Vijeća bivše Hrvatske stranke prava izabrani godine 1919.; doglavnici, poglavni pobočnici i povjerenici Glavnog ustaškog stana Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta i dva predstavnika njemačke narodne skupine. Na zasjedanje Hrvatskog državnog sabora bilo je pozvano 217 zastupnika. Prvo zasjedanje Sabora održano je od 23. do 28. februara 1942. Sjednicama su, pored zastupnika, bili nazočni svi članovi vlade (koji nisu bili saborski zastupnici), diplomatski te visoki dostojanstvenici crkvenih zajednica (katoličke, islamske i evangelističke). Zasjedanje Sabora otvorio je i vodio najstariji zastupnik Marko Došen, koji je bio i zastupnik Hrvatskog sabora od 1913 do 1918. Na početku zasjedanja poglavnik Ante Pavelić pročitao je svoju poslanicu kojom je podsjetio da je posljednja sjednica Hrvatskog sabora održana 29. oktobra 1918. te da taj Sabor nije bio niti zaključen, niti raspušten, a da je 1. decembra 1918. silom i prevarom bilo provedeno uključivanje hrvatskih zemalja u jednu novu, nepravednu i neprirodnu versajsku tvorevinu. U nastavku je Pavelić govorio o obnovljenoj hrvatskoj državi: Nu, velebnom snagom oružja naših saveznika i prijatelja, Njemačke i Italije, porušena je zgrada versajske laži i nasilja; snagom njihova oružja, njihove pravdoljubivosti i sviješću, otpornošću, borbenošću i žrtvama, te oružanom borbom Hrvatskog ustaškog pokreta i cijelog hrvatskog naroda, napose seljačkog naroda uspostavljena je dne 10. aprila 1941. Nezavisna Država Hrvatska, a evo u njoj uskrsava i njezin Hrvatski državni sabor davne predaje. Neka stoga u ovoj povijesnoj poslanici bude odana čast i zabilježena zahvalnost velikim i bogodanim vodama Benitu Mussoliniju i Adolfu Hitleru, čija će imena dugo pokoljenja hrvatskog naroda s ushitom i zahvalnošću spominjati. Ocrtavajući budućnost hrvatskog naroda u vlastitoj državi, u kojoj će se ona uzvinuti do visokog stupnja uljudbe i prosvjete, Poglavnik je istaknuo da je NDH učinila važan i koristan korak, svrstavši se uz bok naših prijatelja pristupom Trojnom ugovoru i sklopivši s prijateljskom susjednom Italijom ugovor o suradnji i savezu, kojim je Italija i zajamčila našu državnu nezavisnost. Saboru se obratio (27. februara) i vojskovođa-doglavnik Slavko Kvaternik opširnim izvješćem o hrvatskom domobranstvu. U svom izlaganju Kvaternik je objašnjavao što za hrvatsku državu znači vojska, utvrdivši da je ona sastavni dio naroda i produženje narodnog života pod oružjem. Pošto je ocrtao zemljopisni položaj Hrvatske, Kvaternik je nastavio: Naša je zemlja, dakle, geopolitičko čvorište na jugu Europe. Odatle njezina ogromna važnost za sve susjede, za one koji su blizu i daleko. To je i bio uzrok da smo kroz osam i pol stoljeća imali svoju krnju domovinu i krnji suverenitet. Osjetljivost našeg geopolitičkog položaja je time dokazana i nameće nam dužnost, da čim prije stvorimo oružanu snagu, po duhu, po snazi i po broju takvu, da očuvamo ovu grudu slobodnu i nezavisnu za sve vjekove, te da doprinesemo skrajnje žrtve, jer najezde iz prošlosti možemo očekivati i u budućnosti... Osobito naglašujem, da naša oružana snaga ne može danas, ni u budućnosti, ni nikada imati zadaću, da ma koga napadne, nego samo da brani našu najveću svetinju, a to je hrvatsko povijesno i državno područje. Pri kraju zasjedanja Sabor je prihvatio prijedlog narodnog zastupnika dr. Mirka Košutića da se donese odluka o ništavnosti svih propisa koji su doneseni u razdoblju od 1. decembra 1918. do 10. aprila 1941. a tiču se hrvatskog naroda i njegove samobitnosti. Sabor je istodobno pozdravio i prihvatio sve državopravne čine od uspostave NDH. No, takvi su zaključci postali zakonom tek kad ih je potvrdio poglavnik, pa su nakon toga bili objavljeni. Time je pokazana i uloga Sabora. On je bio institucija u kojoj se samo proglašavaju određeni potezi unutarnje i vanjske politike, koje su inače bile u rukama poglavnika. Iako su bili ustrojeni i pojedini saborski odbori, oni u odnosu na vladu nisu imali nikakvih kompetencija. U njima su se mogle samo voditi rasprave s predstavnicima vlade i davati mišljenja, ali i to je sve bilo epizodnog karaktera. Na sjednici Hrvatskog državnog sabora bio je nazočan i stanovit broj zastupnika i dužnosnika Hrvatske seljačke stranke. Radilo se o zastupnicima koji su bili izabrani na posljednjim skupštinskim izborima 1938. te o članovima Glavnog odbora HSS-a. Ali, izvršen je odabir, pa je dio njih bio izostavljen. Ni mnogi pozvani nisu došli na zasjedanje. Ipak, i oni koji su došli pokazali su da se i dalje osjećaju pripadnicima svoje stranke. Skupina bivših narodnih zastupnika i dužnosnika HSS-a istupila je odmah na početku zasjedanja podnošenjem predstavke, koju je potpisalo 39 članova Hrvatskog državnog sabora (od toga 28 predstavnika HSS-a, nekoliko predstavnika bivše Jugoslavenske muslimanske organizacije i nekoliko zastupnika izvan stranaka). U predstavci se tražio odgovor na pitanje: gdje se nalazi predsjednik HSS-a Vladko Maček i na osnovi kojih mu je zakonskih propisa oduzeta sloboda? Zatim podnositelji predstavke pitaju namjerava li ga vlada pustiti na slobodu. Odgovor na pitanja u predstavci dao je sam Pavelić u govoru pred Saborom 28. februara. On je izjavio da je Maček upućen na prisilni boravak da ne bi dolazio u dodir s ljudima koji održavaju veze s inozemstvom, tj. s predstavnicima HSS-a u emigrantskoj vladi. Nakon prvog zasjedanja u veljači 1942. Pavelić je najavljivao da će se pristupiti izradbi zakonske odredbe o novom Saboru, ali do toga nije nikada došlo. Sabor se sastao još samo dva puta - u aprilu i prosincu 1942. - opet samo kao reprezentativno tijelo. Nakon toga do kraja Nezavisne Države Hrvatske više nije bio sazivan. Prema nekim informacijama uoči posljednjeg zasjedanja Hrvatskog državnog sabora njegov predsjednik Marko Došen podnio je poglavniku Memorandum, kojega je potpisala veća skupina narodnih zastupnika. U njemu se tražilo poništenje najvažnijih članaka Rimskih ugovora.sted $100 in Cryptocurrencie
No comments:
Post a Comment