Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu

Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu

U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih političkih stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda. Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima

 

Glavni i osnovni cilj osnivanja i rada hrvatskih političkih stranaka u emigraciji naročito poslije završetka Drugog svjetskog rata, zasnivao se na promicanju ideje slobodne demokratske suverene Republike Hrvatske. Bez obzira na retoriku, ideološke razlike koje su postojale među glavnim i najutjecajnijim strankama u iseljeništvu , kao i različite metode rada, sve su one u svom programu negirale su bilo kakvu Jugoslaviju kao možebitnu soluciju za budućnost hrvatskog naroda i domovine Hrvatske.

Također je važno istaći da su njihova vodstva i mnoštvo članova bili uvjereni da će se o sudbini Hrvatske i njenoj budućnosti odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskim zajednicama i središtima stranaka u Buenos Airesu, New Yorku, Torontu, Münchenu ili Melbourneu.

U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih politički stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda.

Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima.

Uz dobro planirane i uspješno izvedene akcije, bilo je i akcija koje su nastale kao proizvod frustracija, nemoći, političkog neznanja i neiskustva, da i ne spominjemo one koje su organizirali i isprovocirali agenti i provokatori jugoslavenske tajne policije Udbe.

Među mnogim aktivnostima u legalnom i javnom djelovanju hrvatskih političkih stranaka treba istaknuti neke koje su bile karakteristične i koje su davale ton djelovanju tih stranaka.

Uz veliku publicističku djelatnost, treba na prvom mjestu istaći tradicionalne proslave 10. travnja, kao Dana hrvatske državnosti.

Na tim su proslavama često bili ugledni gosti iz političkog života država u kojim su Hrvati živjeli, a na jarbolu ispred gradskih vijećnica taj dan vijorila se hrvatska zastava. Prisutnost gradonačelnika i ministara vlada svaki je put izazivala oštru reakciju jugoslavenskih veleposlanika koja je tradicionalno završavala slanjem prosvjedne note ministarstvima vanjskih poslova tih zemalja.

Kada je 1968. godine tadašnji guverner američke države Kalifornije Ronald Reagan službeno proglasio 10. travnja kao Hrvatski dan nezavisnosti, službeni Beograd je bjesnio i prijetio prekidom diplomatskih veza između SAD-a i Jugoslavije, što se, dakako, nikad nije ostvarilo.

Svake godine na godišnjicu Bleiburške tragedije, zahvaljujući hrabrosti, odanosti i upornosti malobrojnih članova počasnog Bleiburškog odbora organizirana je komemorativna misa na mjestu tragedije u kojoj je, prema pisanju američkoga generala Charlesa A. Willoughbyja (1968.), ubijeno više od sto tiuća nedužnih hrvatskih civila i nenaoružanih vojnika.

Na toj bi se godišnjoj komemorativnoj misi okupilo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata koji su za tu prigodu znali doći iz čitavog svijeta da bi odali počast članovima svojih obitelji.

Zahvaljujući toj aktivnosti Bleiburškog počasnog voda, mnogi Hrvati, naročito oni koji su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili na privremeni rad u europske zemlje, prvi put su čuli istinu o tom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti.

Koliko je ta aktivnost nekoliko ljudi smetala jugoslavenskim vlastima koje su pošto-poto nastojale spriječiti da istina o Bleiburškoj tragediji ostaje javna tajna, najbolje svjedoči i tragična smrt hrvatskoga političkog emigranta Nikice Martinovića 1975. godine.

Nikica Martinović je poput stotine tisuća drugih Hrvata, kao žestok protivnik komunizma uspio pobjeći 1945. godine iz Jugoslavije. Smjestio se u Klagenfurtu gdje je s vremenom otvorio cvjećarnicu. Njegov jedini grijeh je bio što je bio Hrvat, koji je u početku sam, u sklopu svojih mogućnosti, nastojao upoznati Hrvate i čitav slobodan demokratski svijet o komunističkim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Kasnije, uz podršku malo istomišljenika formira Bleiburški počasni vod te uz financijsku pomoć iseljenika iz čitavog svijeta kupuje zemljište na kojem postavljaju mramornu ploču.

Okrutnim ubojstvom Nikice Martinovića, kojeg je ubio profesionalni Udbin ubojica, službene jugoslavenske vlasti su htjele kao i u prethodnim slučajevima poslati jasnu poruku hrvatskim političkim aktivistima u iseljeništvu da prestanu sa svojim radom. No Martinovićevo ubojstvo, iza kojeg je ostala obitelj s četvoro djece, izazvalo je ogorčenost u redovima hrvatske političke emigracije i postiglo suprotan efekt od očekivanoga. Svibanjski susreti na Bleiburškom polju poslije Martinovićeve smrti, postali su masovniji.

Kao jedna od karakteristika djelovnja hrvatskih političkih stranaka bile su i organizacije javnih prosvjeda širom svijeta ispred zgrada jugoslavenskih veleposlanstava u svijetu, u povodu jugoslavenskoga državnoga praznika 29. studenoga, Dana Republike.

Padom političkog vodstva hrvatskog proljeća na čelu sa Savkom Dabčević-Kučar, Mikom Tripalom, Markom Koprtlom, Perom Pirkerom i drugima, zatvaranjem studentskih vođa Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Ante Paradžika, te zatvaranjem istaknutih hrvatskih intelektualaca poput dr. Marka Veselice, dr. Hrvoja Šošića, dr. Franje Tuđmana, Vlade Gotovca… izazvana je velika reakcija u hrvatskom iseljeništvu.

Događaji u Hrvatskoj solidarizirali su hrvatsku političku emigraciju koja je uspjela organizirati javne prosvjede širom svijeta. Može se tvrditi bez imalo pretjerivanja da nije bilo grada u svijetu gdje žive Hrvati da nisu bili organizirani javni prosvjedi. Delegacije hrvatskih zajednica sastavljene od predstavnika svih političkih stranaka, često kulturnih i športskih društava, održavali su sastanke s glavnim urednicima najvažnijih i najutjecajnijihsvjetskih novina, televizijskih i radijskih postaja.

Zajednički memorandumi u ime hrvatskih zajednica poslani su vladama država, ministarstvima vanjskih poslova, održani su sastanci na kojima su hrvatski predstavnici ustrajali da vlade zemalja u kojima žive prekinu diplomatske odnose s Jugoslavijom, ili barem uvedu ekonomske sankcije i obustave svaku pomoć.

Svojom aktivnošću, Hrvati u svijetu pridonijeli su da nekoliko mjeseci održe zanimanje svjetske javnosti za događaje u Hrvatskoj. Tako je, među ostalim, poznata svjetska organizacija za ljudska prava Amnesty International, zahvaljujući i uspješnom lobiranju Hrvata u svijetu, posvetila specijalno izdanje kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. Taj »Izvještaj o Jugoslaviji« imao je velikog odjeka u svijetu, jer je pridonio da se slika i imidž o Jugoslaviji kao zemlji gdje vlada socijalizam s ljudskim licem umnogome promijeni.

Jedna od najspektakularnijih akcija pripadnika hrvatske političke emigracije je svakako otvaranje Hrvatskog poslanstva u Canberri, glavnom gradu Australije. Ta genijalna ideja Marija Dešpoje, odnosno Hrvata iz Australian Capital Territorija u početku, što je zanimljivo istaknuti, nije imala neku naročitu podršku ili pomoć australskih Hrvata.

Hrvatsko poslanstvo osnovano je 29. studenoga 1977. godine kako bi upoznalo australsku javnost, a kasnije i svjetsku javnost, o volji i odlučnosti hrvatskog naroda da ostvari svoju vlastitu demokratsku i slobodnu državu, te da jugoslavenska ambasada ne može predstavljati i zastupati interese Hrvata u Australiji.

Imajući u vidu da je Canberra glavni grad Australije, Hrvati su iznajmili zgradu u diplomatskoj četvrti grada i stavili natpis Hrvatsko poslanstvo i istaknuli hrvatski barjak. Djelatnicima poslanstva imenovani su Mario Dešpoja i Dinka Sidić, kao tajnica.

Reakcija službene jugoslavenske vlade bila je nevjerojatna i iznad svih očekivanja. Balkansko nediplomatsko ponašanje i pritisak jugoslavenskog ambasadra i Jugoslavije na Australiju da zatvori Hrvatsko poslanstvo, izazvali su veliku reakciju ne samo među Hrvatima u Australiji nego i kod službene australske vlasti.

Takvim je ponašanjem jugoslavenske vlasti Hrvatsko poslanstvo preko noći postalo simbolom hrvatske borbe za nezavisnost, i podrška i pomoć počeli su stizati sa svih strana hrvatske zajednice u Australiji, pa čak i dalje od toga. Gotovo pune tri godine Hrvatsko poslanstvo okupiralo je australsku javnost, a putem diplomatskih predstavništava, čitav svijet.

Napokon, savezni je parlament Australije bio primoran izglasati poseban zakon kojim je ukinuto Hrvatsko poslanstvo. Njegovim zatvaranjem završen je jedan projekt koji je imao fantastični propagandni učinak, kakav njegovi osnivači nisu mogli zamisliti niti u snu.
Da bi omasovili i privukli nove članove ili simpatizere svojim strankama, hrvatske političke stranke bile su te koje su u većini hrvatskih zajednica izravno ili neizravno osnivale nogometne klubove ili folklorne skupine.

Nepotrebno je dokazivati koliko su nogometni klubovi koji su većinom nosili ime Croatia, Hrvat ili slično učinili na promicanju hrvatskog imena u svijetu. HOP, HSS, HN Otpor, odnosno njihovi članovi, bili su osnivači nogometnih klubova širom svijeta. Na sastanku 1988. u Zagrebu predstavnika nogometnih klubova Croatia koji postoje u svijetu okupilo se 150 delegata.

S vremenom su čelnici hrvatskih političkih stanaka shvatili da integriranjem i članstvom u različitim organizacijama, u strankama u sredinama u kojima su živjeli, kao i u različite međunarodne organizacije, donosi veće rezultate i uspjehe u promicanju ideje hrvatske borbe za neovisnost nego zatvaranjem i djelovanjem u getu hrvatskih zajednica.

Višegodišnje stečeno iskustvo u organiziranju i sudjelovanju u različitim međunarodnim skupovima, lobiranjem utjecajnih političara, urednika novina, televizijskih i radijskih postaja i drugih relevantnih čimbnika moći u zapadnodemokratskom svijetu, došlo je do izražaja tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku , na početku devedesetih godina.

Iako ni u jednoj zemlji na Zapadu nije postojao službeni hrvatski lobi, uspješna lobiranja Hrvata širom svijeta i njihovih prijatelja i novostečenih simpatizera za hrvatsku neovisnost pridonijeli su mnogo da Njemačka, Australija i Argentina među prvima priznaju Sloveniju i Hrvatsku kao slobodne i demokratske zemlje.

U Kanadi je kanadski parlament održao posebno zasjedanje o tomu da li priznati Sloveniju i Hrvatsku , što su veoma brzo i učinili.