Na poticaj ogranaka HSS-a iz Australije i u dogovoru s ograncima iz Kanade i SAD-a organiziran je tzv. pomirbeni sastanak predstavnika HSS-a.

Sve je više HSS-ovaca zapravo djelovalo u korist HDZ-a

Radeći pod veoma teškim uvjetima, okružen političkim protivnicima, da ne kažem neprijateljima, dr. Juraj Krnjević principijelno i beskompromisno zastupa interese svoje stranke i općehrvatske nacionalne interese.

U već spomenutom memorandumu koji je predao engleskoj vladi 2. lipnja 1943. godine, među ostalim, stoji:

»...Hrvatska seljačka stranka traži da Hrvatska obuhvaća sljedeće:
Prvo, Trojnu Kraljevinu Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu.

Drugo, zapadni dio Vojvodine do koja se proteže od istočnog ruba grada Subotice na sjeveru do međe kotareva Bačka Palanka i Novog Sada na Dunavu.

Treće, južnu i srednju Istru do linije koju čine rijeka Dragonja – grad Soprano, granica Hrvatske s istarskim otocima Cres, Lošinj Mali i Lošinj Veliki, kao i dalmatinske otoke Lastovo i Palagruža.

Hrvatska seljačka stranka također smatra Rijeku i Zadar sastavnim dijelovima hrvatskoga, odnosno dalmatinskoga teritorijalnog područja.«

Kao i sve druge političke organizacije hrvatskih iseljenika, tako je i HSS sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća bio zahvaćen unutarnjim rascjepima.

Uspostavljene su dvije osnovne frakcije; jedna je podržavala Josipa Krnjevića, a druga Mladena Zorkina, koji je prije toga bio isključen iz stranke. Najžešći sukob bio je u čelništvima u vezi sa stranačkom imovinom, pa je zbog toga u Kanadi pokrenut i sudski spor. Isto tako, obje frakcije tiskale su svoje glasilo Hrvatski glas i svoj godišnje kalendare.

S druge strane, članstvo je prepoznavalo i osjećalo različite vrste nacionalnih, stranačkih i osobnih negativnosti koje je nosio razdor stranke pa su vršeni pritisci radi prekida tog stanja. Najviše pod utjecajem članstva u Australiji sazvan je 1980. godine u Londonu stranački kongres. Na kongresu je izabran Središnji odbor HSS-a s čak trideset članova, a za predsjednika HSS-a jednoglasno je izabran Josip Krnjević.

Prema svjedočenju Ante Babića iz Australije, jednog od novoizabranih članova Središnjega odbora, Krnjević je pristao na svoj izbor jedino pod uvjetom da Josip Torbar prihvati položaj jednog dopredsjednika stranke, jer drugi je dopredsjednik bio u domovini. Nakon nagovaranja mnogih izaslanika Torbar je pristao.

Tijekom priprema za kongres, Ivan Tomić, istaknuti član HSS-a, dobio je privolu od Krnjevića da se po završetku kongresa održi Hrvatski demokratski zbor – na kojem su predstavnici različitih političkih organizacija hrvatskih iseljenika trebali stvoriti jedinstveni hrvatski iseljenički blok.

Prema Tomićevu svjedočenju, taj je pokušaj propao ponajviše zbog stava Josipa Krnjevića da je HSS jedini demokratski predstavnik iseljene Hrvatske, i to na temelju izbora održanih u Hrvatskoj prije Drugoga svjetskog rata.

U svom uvodnom izlaganju na Hrvatskom demokratskom zboru, održanom na Duhove 1980. godine u Londonu, dr. Krnjević je, među ostalim, rekao:

»Zdrava pamet veli: politička borba mora se uvijek voditi da dovede do cilja.
Gledamo li današnje domaće i međunarodne uvjete, vidjet ćemo da su one takve da vrijede našoj današnjoj narodnoj borbi, ali samo ako ih budemo znali korisno upotrijebiti.

Sve novo vrijeme hrvatski je narod, kada god je mogao slobodno i demokratski progovoriti, tražio samostalnu demokratsku mirotvornu i čovječansku državu Hrvatsku ravnopravnu prema svim njenim državljanima, bez obzira na njihovu narodnost, vjeru i socijalni položaj. To slobodan svijet ne samo razumije nego i odobrava. To je propovijedao Stjepan Radić i na tome je temelju okupio hrvatski narod i dobio njegovo golemo povjerenje, kada god je nakon kraja Prvog svjetskog rata pa do danas mogao slobodno progovoriti.

To treba jasno i glasno reći upravo danas. Uz to treba jednako glasno reći, da nakon dosadašnjeg iskustva kroz 60 i više godina razuman čovjek znade, da je nemoguća ikakva pravedna zajednica s Beogradom i Srbijom. Moguće su samo suverena država Hrvatska i suverena država Srbija, a sve ostalo bi bila laž. Bili bi slijepi kraj zdravih očiju, kada ne bi toga vidjeli.«

Krnjević je umro 1988. (u 93. godini života) s čime je završilo drugo razdoblje HSS-a u iseljeništvu nakon Drugog svjetskog rata. Na čelo HSS-a došao je Josip Torbar, čiji je otac bio narodni zastupnik HSS-a u međuratnom razdoblju. No zbog niza razloga, Torbar u burnim europskim i hrvatskim događanjima potkraj osamdesetih godina nije uspio postići jedinstvo organizacije HSS-a.

U svibnju 1988. Središnji je odbor HSS-a u Bruxellesu, u povodu šezdesete obljetnice ubojstva Stjepana Radića, organizirao simpozij pod naslovom »Radićeva politička baština i budućnost Hrvatske«.

Tijekom simpozija održan je sastanak Središnjeg odbora na kojem su bila nazočna 23 člana (od 30): Josip Torbar (Italija), Zvonimir Mustapić (Argentina), Stjepan Košutić i Zvonimir Kunek (Australija), Mehmed Bašić, Jure Boljkovac, Đuro Đurković i Josip Šebalj (Kanada), Stjepan Golubić i Juraj Zimmerman (SAD), Ivo Tomić i Josip Turković (Velika Britanija), Stjepan Gorički i Mirko Vidović (Francuska), Ante Brčić, Stjepan Bedeković, Krešimir Butković, Stjepan Posavec, Božo Rimac i Petar Zorica (Belgija), Vinko Orikin i Ivan Selnik (Njemačka), Milivoj Ašner i Nazir Subašić (Austrija).

Torbar je tom prigodom, opisujući opće događaje i stanje u HSS-u, rekao: »Ne možemo i ne smijemo dalje stajati iznenađeni pred događajima kad oni nisu u skladu s onim što smo htjeli ili čak i očekivali.« Središnji odbor donio je odluku o osnivanju svog Predsjedništva HSS-a na čelu s Josipom Torbarom.

Predavači na simpoziju bili su Branko Salaj, Tihomil Rađa, Zvonimir Šulek, Zvonimir Kunek, Stjepan Gorički, Krunoslav Šulek, Gvido Saganić, Krešimir Butković, Velimir Radnić, Vinko Orikin, Mirko Vidović i drugi.

Međutim, sastanak Središnjeg odbora i njegove odluke uopće se nisu osjetili u daljnjem djelovanju stranačke strukture.

Na poticaj ogranaka HSS-a iz Australije i u dogovoru s ograncima iz Kanade i SAD-a organiziran je tzv. pomirbeni sastanak predstavnika HSS-a. Sastanak je održan 1989. u kanadskom gradu Calgariju, no do pomirenja nije došlo zbog predubokog jaza između tzv. Zorkinove i Krnjevićeve skupine. Međutim, zanimljivo je da je na sastanku nastupio znanstvenik iz domovine Dalibor Brozović, koji nije bio član HSS-a i koji je tada pripadao domovinskoj političkoj skupini koju je okupljao Franjo Tuđman.

Istodobno je u drugim dijelovima Kanade nastupao i Franjo Tuđman koji je, kao i Brozović, zagovarao drugu, političku koncepciju. Tako se dio okupljenih HSS-ovaca namjesto unutarstranačke pomirbe priključio političkoj inicijativi Franje Tuđmana.

Takva kretanja u HSS-u bila su nazočna i ranije, jer je, na primjer, Ante Beljo aktivist HSS-a u Kanadi i prije spomenutoga sastanka sudjelovao u organiziranju Tuđmanova predavanja u Kanadi, a u vrijeme pomirbenog sastanka HSS-a organizirao je sastanak Franje Tuđmana sa Stjepanom Krstinom (glavnim tajnikom HSS-a za Australiju) i Antom Babićem (urednikom australskog HSS-ova glasila).

Zanimljiva je i činjenica što je mnogo HSS-ovaca koji su bili tada nazočni u Kanadi tek tada doznalo da je u domovini obnovljen HSS i da mu je na čelu Nikica Novaković. U takvoj situaciji bilo je logično što se suradnja između iseljeničkog HSS-a i HSS-a obnovljenog u domovini od samog početka nije uspijevala uspostaviti.

Uzroci tome još nisu istraženi, no osim spomenutog, takvom razvoju događaja pridonijeli su i javni sukobi Ivana Zvonimira Čička (sljedećega predsjednika domovinskog HSS-a) s Nedom Prpić, tadašnjom tajnicom HSS-a.

S vremenom je sve više HSS-ovaca, poput Belje i Babića, zapravo djelovalo u korist HDZ-a, a ne HSS-a. Stanje simbolizira podatak da je domovinski HSS od iseljeničkog HSS-a prihvatio samo posljednjeg predsjednika iseljeničkog HSS-a Josipa Torbara, koji je postao saborskim zastupnikom (domovinskog) HSS-a u Hrvatskom saboru i imenovan je doživotnim počasnim predsjednikom HSS-a.

S druge strane, mnogi članovi iseljeničkog HSS-a koji su pristupili ili pomagali HDZ-u ostvarili su manje ili više uspješne političke karijere u strukturi hrvatske države za vrijeme vlasti HDZ-a. Primjerice, Ante Beljo je bio zastupnik u Hrvatskom saboru, ravnatelj Matice iseljenika, član utjecajnih predsjedničkih tijela, visoki stranački dužnosnik itd., a Ante Babić bio je pomoćnik ministra u Ministarstvu za useljeništvo, potom je radio u Veleposlanstvu Hrvatske u Kini, a danas je zamjenik hrvatskog veleposlanika u Dublinu u Irskoj.

Govoreći o simpatizerima i članovima HSS iz iseljeništva, koji su bili veoma aktivni i relativno utjecajni u stranci u domovini poslije 1990. godine, svakako treba istaknuti bivšega hrvatskoga političkog emigranta, dr. Tihomila Rađu. Taj sad već pokojni izvrsni, osobito gospodarstveni analitičar bio je veoma kritičan i politički protivnik HDZ i predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. U svojim javnim istupima, a naročito u novinskim člancima u gotovo svim hrvatskim novinama, on je neprestano zastupao oporbene stavove u odnosu prema hrvatskoj vlasti.

Bez obzira na to što u iseljeništvu dr. Tihomil Rađa nije bio aktivni član HSS, on je bez ikakve dvojbe bio pobornik politike braće Antuna i Stjepana Radića. Povratkom u domovinu uključuje se aktivno u rad HSS. Nažalost njegovo angažiranje u stranačkom životu završava neslavno. Zbog mimoilaženja i neslaganja s politikom i načinom na koji predsjednik stranke Zlatko Tomčić vodi stranku, dolazi do otvorenoga i javnog sukoba između njih u kojem Rađa bude izbačen iz stranke.