HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA: Brutalnost, mržnja i sadizam Udbinih plaćenih ubojica

HRVATSKA POLITIČKA EMIGRACIJA: Brutalnost, mržnja i sadizam Udbinih plaćenih ubojica

Ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata zapadnodemokratskim vladama.  Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu od završetka Drugoga svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje i izaziva čuđenje posebno ako se ima na pameti reputacija koju je Jugoslavija kao zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim naročito ljevičarskim krugovima zapadnodemokratskog svijeta

Američki novinar i politički analitičar Paul Hockenos,  u razdoblju između 1997. i 1990. godine radio je u Bosni i Hercegovini za Organizaciju za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE).
U svojoj knjizi Homeland calling (Domovina zove) koju je 2003. tiskao Cornele University pokušava objasniti »ključnu ulogu« iseljene Hrvatske u stvaranju suverene i demokratske Hrvatske.
Iako je pune dvije godine putovao po cijelom svijetu i intervjuirao mnogo relevantnih osoba, knjiga zbog svoje površnosti ima dosta netočnosti, ponajviše zbog piščevih ideoloških predrasuda prema Hrvatskoj i Hrvatima , što je najbolji dokaz o potrebi da sami na pišemo ozbiljnu i objektivnu povijest iseljene Hrvatske.
U povijesti iseljene Hrvatske, posebno onog dijela iseljeništva koji se odnosi na političko djelovanje, posebno mjesto pripada njenim žrtvama koje su zbog svog idealizma i vjere i rada za slobodnu i demokratsku Hrvatsku svirepo i okrutno ubili plaćeni profesionalni ubojica zloglasne jugoslavenske tajne policije Udbe.

Čitajući policijske izvještaje i novinske opise načina na koji su ubijeni uglavnom politički angažirani Hrvati od Götteborga, Pariz, Münchena, Johannesburga pa do Buenos Airesa, čovjek ima osjećaj da gleda kriminalne filmove u kojima se prikazuju scene zločina u svijetu kriminalaca i najgoreg podzemlja.

Primjer ubojstva hrvatskog političkog emigranta Joze Oreča koji je ubijen 1977. godine u Johannesburgu, u Južnoafričkoj Republici, najbolje govori o brutalnosti, mržnji i sadizmu Udbinih plaćenih ubojica prema njihovim žrtvama. Jozo je Oreč kao osmogodišnji dječak vidio kako mu Titovi partizani siluju i potom ubijaju majku.
Godine 1961. bježi u Trst odakle ide u Australiju, gdje veoma brzo postaje aktivan u radu političkih stranaka. Kao pripadnik Hrvatskoga revolucionarnog bratstva trenira vojničke vještine u australskim kampovima, potom s grupom koju sačinjavaju članovi Hrvatskoga revolucionarnog bratstva odlazi u Saveznu Republiku Njemačku kako bi se prebacili na teritorij SFR Jugoslavije gdje bi organizirali opći hrvatski oružani otpor.
U Njemačkoj upoznaje istaknutoga političkog emigranta Josipa Senića s kojim ubrzo postaje blizak. Nakon što su Udbini agenti ubili Josipa Senića, na nagovor Udbina provokatora agenta Vinka Sindičića da osvete smrt njegova prijatelja Senića, Oreč pada u postavljenu zamku i dospijeva u njemački zatvor.
Nakon izdržane kazne od četiri i pol godine odlazi u Johannesburg, gdje ponovno susreće svog znanca iz Australije Vladu Pavlića koji upoznaje jugoslavensku tajnu policiju o Orečovoj prisutnosti u Johannesburgu. Nakon što su dobili zadatak od svojih šefova, Vladimir Pavlić i njegov partner Branko Čučković ubijaju Jozu Oreča.
Ugledni johannesburški dnevnik The Citizen u svom izdanju od 31. prosinca 1977. godine u članku »Nevjerojatna priča o špijunskom ubojstvu«, među ostalim, piše: »The Citizen može danas objaviti da su izdati nalozi za uhićenje dvojice koja su ubila Jozu Oreča (40), jugoslavenskoga antikomunističkog borca, čije je raskomadano tijelo nađeno u plastičnoj vrećici u Vereenrgrugu prie jedanaest dana.
Ti ljudi su Vladimir Pavlić (36), tajni agent, jugoslavenske tajne službe SDB koji je dobio specijalni zadatak da ubije Oreča i Branko Čučković, automehaničar, kojeg je regrutirao Pavlić da mu pomogne u ubojstvu«.
Broj Udbinih žrtava u hrvatskom iseljeništvu od završetka Drugog svjetskog rata pa do 1990. zbunjuje, on izaziva čuđenje ako se ima na pameti reputacija koju je Jugoslavija kao zemlja s humanim licem socijalizma imala u određenim naročito ljevičarskim krugovima zapadnodemokratskog svijeta.
Počinjena ubojstva profesionalnih Udbinih ubojica bila su dobro poznata stvar zapadnodemokratskim vladama što najbolje potvrđuje intervju koji je libijski predsjednik Gadafi dao uglednom njemačkom tjedniku Der Spiegel.
Na pitanje novinara tog tjednika: »Ubojstva libijskih iseljenika koja se najvjerojatnije događaju u Njemačkoj ili Italiji naručena su iz Tripolija i gruba su kršenja slobode u tim državama«. Gadafi je hladnokrvno odgovorio: »U ovom slučaju ja ću vam navesti još jedan primjer. Tito je poslao agente u Saveznu Republiku Njemačku s mandatom da likvidiraju njegove hrvatske protivnike tamo. Ali Titova reputacija u Njemačkoj, ostala je i dalje netaknuta. Zašto se Titu dopušta, a meni ne? Čak štoviše ja nisam kao što sam vam već prije rekao osobno naredio da se nekog ubije na stranom teritoriju.«
Nakon ubojstva jednog od vođa Hrvatskog narodnog otpora Stipe Mikulića u rane jutarnje sate 15. prosinca 1976. godine u švedskom gradu Falkenbergu, švedska je policija uhitila Irfana Kuburu i optužila ga za Stipino ubojstvo.
Među ostalim, Kubura nije mogao objasniti odakle mu četrdeset tisuća švedskih kruna koje je policija našla kod njega dva dana nakon Mikulićeva ubojstva. Da bi spriječile izbijanje svjetskog skandala, nakon što je Tito zaprijetio da će otkazati svoj najavljeni službeni posjet Švedskoj, švedske vlasti pustile su Kuburu na slobodu kako bi mogao otići u Jugoslaviju.
Međutim, švedsko je javno tžiteljstvo izdalo ponovno nalog za njegovo uhićenje, jer su imali čvrste dokaze da je on ubio Mikulića.
Česta ubojstva hrvatskih politički angažiranih ljudi zahtijevala su od hrvatskih političkih stranaka i njihova vodstva da poduzmu sve moguće korake kako bi zaustavili jugoslavenske zločine. Među nizom akcija Hrvata širom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Brandtu, kancelaru Savezne Republike Njemačke
O Udbinim atentatima na političke protivnike Jugoslavije, naročito na Hrvate u Saveznoj Republici Njemačkoj, piše svjetski tisak poput London Timesa u prvom tjednu studenoga 1969. godine; Los Angeles Times, 2. studenoga 1969.; čak i beogradska Ekonomska politika od 12. svibnja 1969. godine, koja otvoreno priznaje da jugoslavenska sigurnosna služba »ubija hrvatske emigrante i izvan državnih granica vrši egzekucije«.
Za vrijeme senzacionalnog suđenja Udbinim agentima u njemačkom gradu Saarbrüchenu, koje je izazvalo veliko zanimanje njemačke javnosti i stavilo službeni Bonn u veoma osjetljivu situaciju prema Jugoslaviji, dokazano je bez imalo dvojbe planirano ubojstvo poznatoga hrvatskog političkog emigranta Franje Gorete koje, na sreću, nije uspjelo.
Kao najbolje filmske scene koje prikazuju revolveraški okršaj u kriminalnom podzemlju, tako su i tri plaćena Udbina agenta Dragan Barač, Georg Huber i Adam Lapčević naoružani pištoljima silom upali u Goretin stan. Zahvaljujući Georetinoj prisebnosti, vještini i činjenici da je živio 24 sata na dan pripravan za tako nešto, u nastalom revolveraškom sukobu ranjena je Goretina sestra i jedan od atentatora.
Veoma brzo nakon neuspjelog atentata na Franju Goretu, policija je uhitila ranjenog agenta Adama Lapčevića u münchenskoj bolnici. Nakon što su u policijskoj istrazi priznali planiranje antentata i ime naredbodavca, sudac im je odredio kazne od 35 godina strogog zatvora, i to optuženom Georgu Huberu 14 godina, Draganu Baraču 13 godina i Adamu Lapčeviću osam godina.
To je prvi put u povijesti njemačkog pravosuđa da su tri strana agenta osuđena na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora. Prema riječima presjedajućeg suca, »kazna« također ima namjeru informirati njemačku javnost. Nitko ne može odobriti da strane države rješavaju svoje unutarnje probleme ubojstvima izvan svojih granica, pa ni Udbin rat protiv pripadnika hrvatske političke emigracije koji je bio sustavno planiran, bez obzira na godine ili spol.

Među žrtvama Udbinih profesionalnih ubojica bila je i obitelj Stjepana i Rosemarie Ševo. Ubijeni su sa svojom devetogodišnjom kćeri Tatjanom za vrijeme godišnjeg odmora u San Dana de Prave, nedaleko od Venecije.

Talijanske su vlasti odmah posumnjale da je ubojstvo djelo Udbinih agenata, što je u svojoj istrazi potvrdio šef kriminalističke policije u Veneciji dr. Salvatore Barba. I pored činjenice da su svi tragovi u istražnom postupku upućivali na to da je ubojica bio Ševin znanac koji je glumio da dijeli s njim isto političko opredjeljenje – profesionalni Udbin ubojica Vinko Sindičić, jugoslavenske vlasti odbile su dati privolu talijanskim pravosudnim tijelima da ga ispitaju u vezi s ubojstvima . Naime, nakon ubojstva obitelji Ševo, Sindičić se vratio u Jugoslaviju.
Među nizom akcija Hrvata širom svijeta treba istaknuti otvoreno pismo koje je Sjevernoameričko vijeće za nezavisnu Hrvatsku uputilo gospodinu Willyju Brandtu, kancelaru Savezne Republike Njemačke.

Pismo, odnosno memorandum koji je poslan i na adrese svih vlada zapadnoeuropskog demokratskog svijeta, Svetom Ocu, vladi SAD-a i Kanade, na sve adrese poznatih svjetskih novinskih agencija, prihvaćen je odlukom delegata na Prvom hrvatskom kongresu za Sjevernu Ameriku, održanom 28. i 29. lipnja 1969. u Clevelandu. U otvorenom pismu kancelaru Savezne Republike Njemačke Willyju Brandtu koje je imalo velik odjek u svijetu, stoji:
»Ekselencijo, uvjereni smo da je Vaša vlada potpuno svjesna da veći broj agenata jugoslavenske sigurnosne službe, poznate kao Udba, kriminalno djeluje u Saveznoj Republici Njemačkoj. Također je ustanovljeno da je to Udbino izvanteritorijalno djelovanje primarno upereno protiv hrvatskih izbjeglica.
Od godine 1967. pa do danas, najmanje sedam Hrvata, koji žive u Saveznoj Republici, bilo je umoreno na zapovijed beogradske vlade. Većina umorenih pripadala je poslijeratnoj generaciji. Žrtve tih umorstava su kako slijedi: Marijan Šimundić, umoren 13. kolovoza 1967., nedaleko od Stuttgarta; Hrvoje Ursa, umoren 27. kolovoza 1968. u Fuldi; Mile Rukavina (predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke), umoren 26. listopada 1968. u Münchenu; Vid Maričić, umoren 26. listopada 1968. u Münchenu; Mirko Čurić, umoren 9. travnja 1969. u Münchenu, Naid Kulenović (urednik biltena Hrvatska straža), umoren 28. lipnja 1969. u Münchenu. Njihov jedini »zločin« bio je taj što su imali odvažnosti da se suprotstave beogradskoj diktaturi promidžbenim djelovanjem za prava i slobodu hrvatske nacije.
Vaša vlada je također svjesna da je najmanje pet Hrvata i hrvatskih porodica bilo Udbinom metom pokušaja umorstva.
Ti su slučajevi bili sljedeći: pokušaj umorstva dr. Berislava Deželića (predsjednika Hrvatske pomoćne službe u zapadnoj Njemačkoj), njegove supruge i kćeri 30. lipnja 1965. u Düsseldorfu; pokušaj umorstva Petra Čubraja na 20. studenoga 1968. u Frankfurtu; pokušaj umorstva Mirka Grabovca u ljetu 1969., u Frankfurtu; pokušaj umorstv Ante Vukića, predsjednika Ujedinjenih Hrvata Njemačke i njegove obitelji 28. listopada 1969., u Dortmundu (pri tom je pokušaju umorstva upotrijebljen još nepoznati vojni otrov); najnoviji pokušaj umorstva Milana Matašića, tajnika organizacije Hrvatske seljačke stranke »Radić«, 21. siječnja 1970. u Münchenu.

Bili su uvjereni da će se o sudbini i budućnosti Hrvatske odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskom iseljeništvu

U svom radu vodstvo i članovi hrvatskih političkih stranaka u iseljeništvu koristili su sve moguće načine i taktike kako bi privukli pozornost svjetskih moćnika i javnosti i upoznali ih s potlačenim položajem hrvatskog naroda.
Svojim bi akcijama, nažalost, ponekad prekršili zakone država u kojima su živjeli i djelovali, no to je često bio jedini način kako bi se šira javnost i politički čimbenici dotičnih država upoznali s hrvatskim problemima
Glavni i osnovni cilj osnivanja i rada hrvatskih političkih stranaka u emigraciji naročito poslije završetka Drugog svjetskog rata, zasnivao se na promicanju ideje slobodne demokratske suverene Republike Hrvatske. Bez obzira na retoriku, ideološke razlike koje su postojale među glavnim i najutjecajnijim strankama u iseljeništvu , kao i različite metode rada, sve su one u svom programu negirale su bilo kakvu Jugoslaviju kao možebitnu soluciju za budućnost hrvatskog naroda i domovine Hrvatske.
Također je važno istaći da su njihova vodstva i mnoštvo članova bili uvjereni da će se o sudbini Hrvatske i njenoj budućnosti odlučivati u Zagrebu, a ne u hrvatskim zajednicama i središtima stranaka u Buenos Airesu, New Yorku, Torontu, Münchenu ili Melbourneu.
Uz dobro planirane i uspješno izvedene akcije, bilo je i akcija koje su nastale kao proizvod frustracija, nemoći, političkog neznanja i neiskustva, da i ne spominjemo one koje su organizirali i isprovocirali agenti i provokatori jugoslavenske tajne policije Udbe. Među mnogim aktivnostima u legalnom i javnom djelovanju hrvatskih političkih stranaka treba istaknuti neke koje su bile karakteristične i koje su davale ton djelovanju tih stranaka.
Uz veliku publicističku djelatnost, treba na prvom mjestu istaći tradicionalne proslave 10. travnja, kao Dana hrvatske državnosti.  Na tim su proslavama često bili ugledni gosti iz političkog života država u kojim su Hrvati živjeli, a na jarbolu ispred gradskih vijećnica taj dan vijorila se hrvatska zastava. Prisutnost gradonačelnika i ministara vlada svaki je put izazivala oštru reakciju jugoslavenskih veleposlanika koja je tradicionalno završavala slanjem prosvjedne note ministarstvima vanjskih poslova tih zemalja.

Kada je 1968. godine tadašnji guverner američke države Kalifornije Ronald Reagan službeno proglasio 10. travnja kao Hrvatski dan nezavisnosti, službeni Beograd je bjesnio i prijetio prekidom diplomatskih veza između SAD-a i Jugoslavije, što se, dakako, nikad nije ostvarilo.

Svake godine na godišnjicu Bleiburške tragedije, zahvaljujući hrabrosti, odanosti i upornosti malobrojnih članova počasnog Bleiburškog odbora organizirana je komemorativna misa na mjestu tragedije u kojoj je, prema pisanju američkoga generala Charlesa A. Willoughbyja (1968.), ubijeno više od sto tiuća nedužnih hrvatskih civila i nenaoružanih vojnika.
Na toj bi se godišnjoj komemorativnoj misi okupilo po nekoliko tisuća Hrvatica i Hrvata koji su za tu prigodu znali doći iz čitavog svijeta da bi odali počast članovima svojih obitelji.
Zahvaljujući toj aktivnosti Bleiburškog počasnog voda, mnogi Hrvati, naročito oni koji su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća odlazili na privremeni rad u europske zemlje, prvi put su čuli istinu o tom tragičnom razdoblju hrvatske povijesti.
Koliko je ta aktivnost nekoliko ljudi smetala jugoslavenskim vlastima koje su pošto-poto nastojale spriječiti da istina o Bleiburškoj tragediji ostaje javna tajna, najbolje svjedoči i tragična smrt hrvatskoga političkog emigranta Nikice Martinovića 1975. godine.
Nikica Martinović je poput stotine tisuća drugih Hrvata, kao žestok protivnik komunizma uspio pobjeći 1945. godine iz Jugoslavije. Smjestio se u Klagenfurtu gdje je s vremenom otvorio cvjećarnicu. Njegov jedini grijeh je bio što je bio Hrvat, koji je u početku sam, u sklopu svojih mogućnosti, nastojao upoznati Hrvate i čitav slobodan demokratski svijet o komunističkim zločinima nakon završetka Drugog svjetskog rata.

Kasnije, uz podršku malo istomišljenika formira Bleiburški počasni vod te uz financijsku pomoć iseljenika iz čitavog svijeta kupuje zemljište na kojem postavljaju mramornu ploču.

Okrutnim ubojstvom Nikice Martinovića, kojeg je ubio profesionalni Udbin ubojica, službene jugoslavenske vlasti su htjele kao i u prethodnim slučajevima poslati jasnu poruku hrvatskim političkim aktivistima u iseljeništvu da prestanu sa svojim radom.
No Martinovićevo ubojstvo, iza kojeg je ostala obitelj s četvoro djece, izazvalo je ogorčenost u redovima hrvatske političke emigracije i postiglo suprotan efekt od očekivanoga.
Svibanjski susreti na Bleiburškom polju poslije Martinovićeve smrti, postali su masovniji.