Branimir Branko Jelic-VJEČNA MU SLAVA I HVALA ZA SVE ŠTO JE UČINIO ZA NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Branimir Jelic

Branko Jelic rodio se Donjem Docu kraj Omiša 1905. godine. Rodio se kao cetvrto dijete od osmero u obitelji Ike (Ivana) Jelica i Ive Jelic rod. Simunic.[1] Pucku školu pohada u rodnom mjestu od 1911. do 1915. godine a u Splitu klasicnu gimnaziju na kojoj je maturirao 1923. godine. Nakon završene gimnazije odlazi u Zagrebu gdje upisuje studij medicine i ostaje sljedecih pet godina. Vec od dackih dana djeluje politicki a djelovanje nastavlja i u Zagrebu tijekom studija. Jelic se aktivirao u Hrvatskoj pravaškoj revolucionarnoj omladini (HPRO), koja je djelovala u okviru Hrvatske stranke prava od 1926. godine kada je pokrenut i njezin organ Starcevic. Pocetkom listopada 1928. godine osnovano je društvo Hrvatski Domobran koje je pod plaštom legalnog športskog društva trebalo vježbati omladince za ilegalne borbene akcije. Ne dobivši dozvolu za legalno djelovanje društvo ipak nastavlja potajno okupljati omladince i pripremati ih za teroristicke aktivnosti.[2]

Iz knjige Hrvoja Matkovica Povijest Nezavisne Države Hrvatske: Aktivnost pravaške omladine došla je do izražaja u demonstracijama 1. decembra 1928. povodom proslave 10-godišnjice ujedinjenja. Naime, na toranj zagrebacke katedrale, u trenutku okupljanja viših oficira i državnih službenika, izvješene su dvije crne i jedna hrvatska zastava. Obje crne zastave su pale na okupljene uzvanike pred ulazom u katedralu. Kada je policija uhitila dva omladinca (sudionika incidenta), te ih sprovodila do policijske postaje, došlo je u Petrinjskoj ulici do sukoba s grupom demonstranata i krvoprolica. Organizatori te akcije Branimir Jelic i Gustav Percec tada su ilegalno napustili zemlju.

Nakon organiziranja demonstracija Jelic odlazi u Graz gdje nastavlja i završava studij medicine.

Emigracija

Prije Drugog svjetskog rata

Jelic se u emigraciji prikljucio pokretu Ante Pavelica i dobija položaj poglavnog pobocnika i mogucnost politickog djelovanja medu hrvatskim iseljenicima u Europi te Sjevernoj i Južnoj Americi. U jednom od svojih zapisa bilježi osobno videnje prijelomne odluke o novom pokušaju internacionalizacije hrvatskog pitanja i odlasku u politicku emigraciju: "Vodstvo hrvatskog domobranskog pokreta odlazi u inozemstvo, da od tamo vodi daljnju borbu, jer je to u domovini zakonito bilo nemoguce. Borba izmedju krvavog Aleksandar-Živkovicevog režima i domobranskog pokreta, koji se onda prozvao domobransko-ustaški, biva sve žešca i dobiva cisto revolucionarni karakter. Kasnije Jelic odlazi u Južnu Ameriku gdje organizira Hrvatski Domobran, zatim to isto cini i u Sjevernoj Americi. Po drugom dolasku u SAD u veljaci 1939. godine biva interniran 56 dana a nakon kampanje americkih Hrvata i nekih americkih politicara, otvorenog pisma predsjedniku SAD-a Franklinu D. Rooseveltu bio mu je dopušten ulazak u SAD. U listopadu 1939. godine prilikom povratka u Europu britanske tajne službe skidaju ga s talijanskog broda Conte di Savoia u Gibraltaru i interniraju na otoku Man u Irskom moru, gdje je, uz povremena prebacivanja u druga mjesta zatocenja, boravio od lipnja 1940. godine do prosinca 1945. godine.

Nakon Drugog svjetskog rata

Nakon Drugog svjetskog rata Jelic nastavlja politicku djelatnost i borbu za samostalnu Hrvatsku.

Godine 1949. dolazi u Njemacku, u München, gdje 1950. godine osniva Hrvatski narodni odbor te pocinje izdavati novine Hrvatska Država. Kao predsjednik HNO sudjeluje na Svehrvatskom Kongresu održanom u New Yorku od 29. kolovoza do 2. rujna 1962. godine, iz kojega proizlazi prvo Hrvatsko narodno vijece pod predsjedanjem dra Ibrahimbega Džinica.

Povjesnicar dr. Jere Jareb je prikupio, uredio i bilješkama popratio Jeliceve pisane uspomene i memorijalne clanke te ih objavio kao Politicke uspomene i rad dra Branimira Jelica, 1982. godine.

Ubojstvo

Još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije Beograd je razmišljao o ubojstvu Branka Jelica, Milan Stojadinovic u svojim je memoarima napisao kako je knez Pavle Karadordevic namjeravao zatražiti od Hitlerove vlade izrucenje Jelica, da bi ga, prilikom transporta za Jugoslaviju, izbacili iz zrakoplova negdje nad Karavankama u Sloveniji. Nakon pokušaja otmice 1950. godine u Düsseldorfu i atentata 10. rujna 1970. godine u Berlinu, kada je lakše ranjen od postavljenog eksploziva, UDBA organizira drugi pokušaj bombaškog atentata, 5. svibnja 1971. godine, postavljajuci bombu pred ulazom u Jelicevu lijecnicku ordinaciju. Jelic je zadobio teže ozljede na nogama i desnom ramenu a njegova tajnica Waltraud Gorski zadobila je lakše povrede. Prebacen je u berlinsku bolnicu gdje je dva dana kasnije, 7. svibnja 1971. godine, ponovno pokušan atentat na njega. Dragica Jeremic pokušala je uci u Jelicevu bolesnicku sobu ali je od policije sprijecena a kod nje je pronaden pištolj s prigušivacem i nekoliko rucnih bombi.Nakon izlaska iz bolnice Jelic se odselio na sigurnije podrucje, u München, da bi umro 31. svibnja 1972. godine od posljedica trovanja.
POCIVAJ U MIRU BOZIJEM NAS VITEZE.ZDS

Dr. Branimir Jelić

DA SE NE ZABORAVI! Udba je Branimira Jelića godinama pokušavala ubiti, na kraju su ga otrovali

Mile Budak-Hrvatski Mucenik i Vitez.ZDS

Mile Budak

Mile Budak u bolnici nakon atentata 1932.

André Rieu - Zorba's Dance (Sirtaki)

André Rieu - The Beautiful Blue Danube

Pjesma dragovoljaca (Ivo Fabijan)

Ivo Fabijan Mrvelj-Hrvatska domovina

Mirko Norac prisilno umirovljeni Hrvatski general-bojnik i alkarski vojvoda

Mirko Norac prisilno umirovljeni Hrvatski general-bojnik i alkarski vojvoda

Opći životopisni podatci

Datum rođenja
19. rujna 1967.

Mjesto rođenja
Otok kraj Sinja

Nacionalnost
Hrvat

Puno ime
Mirko Norac Kevo

Nadimak
Pop
 Noki

Opis vojnoga službovanja

Čin
General bojnik General bojnik

Ratovi
Domovinski rat

Važnije bitke
Operacija Maslenica
Operacija Medački džep
Operacija Oluja

Vojska
Načelnik GS OSRH.jpg Hrvatska vojska

Rod vojske
 Hrvatska kopnena vojska

Zapovijedao
. gardijska brigada "Vukovi"

Mirko Norac Kevo (Otok kraj Sinja, 19. rujna 1967.), dragovoljac Domovinskog rata tijekom kojega je više puta ranjavan, prisilno umirovljeni hrvatski general-bojnik i alkarski vojvoda. Od hrvatskog pravosuđa proglašen je krivim po dvije optužnice za ratni zločin počinjen u Lici u vrijeme Domovinskog rata nad osobama srpske narodnosti i osuđen na dugogodišnju kaznu zatvora.

Životopis

General bojnik Mirko Norac rodio se u Otoku kraj Sinja 1967. godine. Studirao je na Fakultetu za tjelesnu kulturu u Zagrebu. Od 1990. godine pripadnik je Antiterorističke jedinice Lučko MUP-a RH, a od rujna 1991. godine zapovjednik je 128. brigade HV-a Gospić. Početkom 1992. povjerenik Vlade RH Ante Karić, pukovnik Nikola Rendulić i general Petar Stipetić su upučeni, po naredbi predsjednika Franje Tuđmana, u Gospić gdje su trebali smijeniti generala Norca, i to zbog niza primjedaba na stanje u Gospiću. General Stipetić je pročitao generalu Norcu zapovijed predsjednika Tuđmana po kojoj se smjenjuje sa mjesta zapovjednika, te da se na njegovo mjesto postavlja pukovnik Nikola Rendulić. General Norac je odbio izvršiti zapovijed, te je tom prilikom generalu Stipetiću izjavio "da je za njega jedini general Vjekoslav "Maks" Luburić". General Stipetić je po povratku u Zagreb izvjestio predsjednika Tuđmana o Norčevom odbijanju izvršenja zapovijedi, na što je predsjednik Tuđman vrlo žestoko reagirao, te je zapovjedio određenim ljudima da to riješe, međutim ništa nije promijenjeno. U činu pukovnika, zatim brigadira, od prosinca 1992. godine zapovijedao je 6. gardijskom brigadom (kasnije preimenovana u 9. gardijsku brigadu "Vukovi") u vojnim operacijama "Maslenica" i "Medački džep". Kao zapovjednik Zbornog područja Gospić sa svojim postrojbama sudjelovao je u operaciji "Oluja".

Zbog toga što je bio supotpisnikom Otvorenog pisma dvanaestorice hrvatskih ratnih zapovjednika hrvatskoj javnosti, od 28. rujna 2000. godine, koje je okarakterizirano kao pokušaj vojnog puča, ondašnji predsjednik RH Stjepan Mesić prisilno ga je umirovio.

Pritvoren je u veljači 2001. godine. Osuđen je u lipnju 2004. godine na(montiranom procesu) 12 godina zatvora zbog kaznenog djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava te ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. Iste godine Haaški sud podigao je optužnicu zbog operacije "Medački džep", a presudom 30. svibnja 2008. godine osuđen je na 7 godina zatvora. Premda još u zatvoru uz odobrenje sudskih vlasti zbog dobrog vladanja generalu Norcu dopušteni su izlasci na vikend odmore iz zatvorskog sustava. Uvjetno je pušten iz zatvora u studenome 2011. godine.

Dana 3. siječnja 2009. godine general Norac vjenčao se s dr. Jelenom Midenjak iz Sinja s kojom ima sina Antu.

 

Mladen Markač general HV .

Mladen Markač general HV .

 

Opći životopisni podatci

Datum rođenja
8. svibnja 1955.

Mjesto rođenja
Đurđevac

Nacionalnost
Hrvat

Opis vojnoga službovanja

Ratovi
Domovinski rat

Mladen Markač (Đurđevac, 8. svibnja 1955.) bivši je zapovjednik specijalnih redarstvenih jedinica MUP-a Republike Hrvatske u vrijeme Domovinskog rata. Bivši je državni reprezentativac u džudu, hrvač i strastveni lovac.

Životopis

Rodio se je u Đurđevcu. U rodnom gradu završio je osnovnu školu. U Zagrebu je pohađao srednju školu. Za školovanja u Zagrebu počeo se baviti športom. Osobito se je zanimao za borilačke vještine. Zbog toga je poslije srednje škole upisao Kineziološki fakultet, ondašnji DIF.

Športska karijera

Usporedno sa studijem trenirao je džudo u AJK Mladost. Trenirao je zajedno s državnim reprezentativcima Slobodanom Kraljevićem i Goranom Žuvelom, budućim osvajačima odličja za Jugoslaviju na Europskom prvenstvu u Londonu 1974. godine. Veće rezultate nije postigao zbog toga što su savezni treneri zapostavljali hrvatske džudaše, a potom ga je i teška ozljeda (prijelom ekstremiteta) udaljila od borilišta. Po znanju i kvaliteti trebao je s još nekolicinom hrvatskih džudaša, nastupati i na Olimpijskim igrama u Moskvi 1980., Los Angelesu 1984. i Seulu 1988., a trebao je nastupati u kategoriji do 78 kg. [1]

Kad su formirani hrvatski judaški klubovi te pri osnovnim i srednjim školama Centri za sportske i judo škole koji su se stalno usavršavali, među judašima se isticao isticao Mladen Markač još jedan budući general HV Josip Lucić. Bio je Markač i poznati hrvač. Višestruki je prvak Hrvatske,

  u džudu.Markač i Lucić su bili treneri u Akademskom judo klubu Mladost iz Zagreba. Markač je vodio najmlađe kategorije, a Josip Lucić dugo je godina vodio prvu momčad.[

Policijska karijera
 Fotografije Mladena Markača na izložbi fotografija „20 godina Alfi“ 2011. godine
Markač je u policiji od 1981. godine. U ondašnjem Republičkom sekretarijatu unutrašnjih poslova (RSUP-u) bio je instruktor borilačkih vještina pripadnicima Jedinice za posebne namjene. Nakon prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj 1990. sudjelovao je u stvaranju specijalnih policijskih jedinica. U rujnu 1990. imenovan je pomoćnikom zapovjednika Antiterorističke jedinice Lučko, a početkom 1991. godine je imenovan za zapovjednika te jedinice.

Imao je ključnu ulogu i u vojno-redarstvenoj Operaciji Bljesak u svibnju 1995. godine. Sudjelovao je u mnogim ratnim operacijama, uključujući i Operaciju Oluja. Posebno zahtjevna i teška je bila zadaća njegove jedinice na Velebitu.
Zbog sumnje da su jedinice pod njegovim zapovjedništvom počinile ratne zločine tokom "Oluje", Haaški sud je protiv njega podigao optužnicu. Stavio se na raspolaganje sudu. Od tzv. afere Vepar (prokazan iliti izdan)nalazio se u Haagu. Bio je pušten u Hrvatsku u kućni pritvor.

Znajući kojom je logikom optužen, prijatelji su generalu Markaču poželjeli omogućiti neku razbibrigu prije odlaska na najmanje dvije godine u haaški pritvor. 29. prosinca 2007. godine zbog Afere Vepar kad su izašle slike zajedničke fotografije ministra policije Kirina i hrvatskog generala Markača u lovu,hrvatski ministar unutarnjih poslova Ivica Kirin bio je prisiljen dati neopozivu ostavku na ministarsko mjesto, jer je bio u lovu zajedno s Markačem koji je tada bio optuženikom za ratne zločine koji se nalazio u kućnom pritvoru. Markač je time prekršio pravila Haškog suda o kućnom pritvoru i zabrani udaljavanja iz mjesta prebivališta, čak i unatoč tome što je imao neposrednu policijsku pratnju (ministra policije Kirina) u trenutku napuštanja mjesta boravka. 2. siječnja 2008. predsjednik Vlade prihvatio je njegovu ostavku ministra Ivice Kirina.

Haški sud je nepravomoćnom odlukom u prvostupanjskom procesu 15. travnja 2011. proglasio krivim Mladena Markača kao sudionika udruženog zločinačkog pothvata, bila mu je određena kazna od 18 godina zatvora.

Žalbeno je vijeće od petorice članova razmatralo je prvostupanjsku presudu. Dana 16. studenoga 2012. generali Markač i Gotovina oslobođeni su svih optužbi i pušteni na slobodu drugostupanjskom (pravomoćnom) presudom kojom je prvostupanjska osuđujuća presuda okarakterizirana kao nerazumna.

Nakon više godina zatvora, Ante Gotovina i Mladen Markač isti dan su izašli na ulice Haaga kao slobodni ljudi i poletjeli avionom prema Hrvatskoj. Vijest je u Hrvatskoj popraćena s oduševljenjem. Na gradskim se trgovima okupilo na dočeku više desetaka tisuća ljudi u Zagrebu, Splitu, Zadru, Osijeku i svim gradovima i mjestima diljem Hrvatske. 

Ante Gotovina umirovljeni je general Hrvatske vojske.

Ante Gotovina

Ante Gotovina

Ante Gotovina umirovljeni je general Hrvatske vojske. Bio je jedan od najistaknutijih zapovjednika u Domovinskom ratu te jedan od ključnih organizatora akcija koje su naposljetku dovele do oslobađanja Hrvatske od srpske okupacije. 2001. godine protiv njega je podignuta optužnica zbog navodnog genocida provedenog za vrijeme akcija Oluja. 2012. godine proglašen je nevinim, a sve optužbe protiv njega su odbačene. Danas je Ante Gotovina poslovan čovjek, bavi se uglavnom uzgojem tuna, iako je 2015. godine postao članom Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice Republike Hrvatske, a imenovala ga je sama predsjednica.

Ante Gotovina rođen je 1955. godine na otoku Pašmanu.

Obrazovanje

Gotovina je odrastao u mjestu Pakoštanima kraj Zadra, pa pretpostavljamo da je tamo započeo školovanje. Već sa 17. godina otišao je od kuće i pristupio Legiji stranaca, gdje je dobio službeno vojno obrazovanje i tamo prošao ronilačku i padobransku obuku.

Privatni život

Ante Gotovina rođen je na otoku Pašmanu u mjestu Tkon. Otac mu je bio ribar. Sa četiri godine Gotovina je izgubio majku, koja je poginula štiteći djecu od eksplozije mine kojom se u blizini njihove kuće lomio kamen. Gotovinin otac se nakon smrti žene preselio u Pakoštane sa sinom Antom i njegovim bratom Borom. Otac im se uskoro ponovo oženio i preselio u Zagreb kako bi tamo radio, a Ante je ostao živjeti s sa svojom tetom.

Već sa 17 godina Ante Gotovina otišao je od kuće. Ukrcao se na brod i više se nije javljao kući, niti se tamo vraćao. Radio je kao mornar, a onda se 1973. godine prijavio u Legiju stranaca, nabasavši na njihov regrutacijski centar u Marseillesu. Nakon što je položio ispite i pridružio se obuci, promijenio je ime u Andrija Grabovac i naveo da je dvije godine stariji. Postao je dio 2. padobranske pukovnije, borio se u Africi, a 1981. godine u Čadu. Čak je bio i ranjen metkom u glavu. Nakon oporavka počeo je raditi za Ministarstvo obrane u Francuskoj, pod imenom Toni Monemarte, te poslan u Latinsku Ameriku. Tamo je u Guatemali obučavao paravojsku za borbu u građanskom ratu, ali i obolio od malarije.

U Kolumbiji je Gotovina upoznao svoju prvu suprugu Ximenu Dalel i s njom 1985. godine dobio kćer. Brak nije potrajao, ali Ximena je ostala prijateljica Gotovini i njegovoj (sadašnjoj) obitelji. Početkom devedesetih godina, Gotovina je čuo da se Hrvatska sprema odcijepiti od tadašnje Jugoslavije, a 1991. godine, čim je počeo rat, vratio se u domovinu da svojim znanjem, koje je stekao dugogodišnjim služenjem u Legiji stranaca i francuskoj vojsci (za što je čak dobio i francusko državljanstvo), pomogne svojoj državi u ratu.

Za vrijeme rata, Gotovina je imao aferu s ratnom reporterkom HRT-a Vesnom Karuzom. Veza je započela za vrijeme njenog izvještavanja tokom ratne operacije Maslenica, kojoj je Gotovina bio jedan od čelnih organizatora. Nakon godine dan, 1995. godine, Karuza je ostala trudna, a Gotovina je priznao dijete, kćer Anu. I Vesna Karuza ostala je dobra s Gotovinom i njegovom budućom ženom, Dunjom Zoić, koju je Gotovina oženio iste godine. Dunja Zoić bila je djelatnica Ministarstva obrane i dobra prijateljica Gojka Šuška, koji je bio kum na Gotovininom i Zoićinom vjenčanju. 1997. godine rodio im se sin Ante, a supruga je ostala uz njega i nakon optužbi koje su ga smjestile u zatvor u Haagu, čekajući njegovo oslobođenje.
Posao

Nakon Legije stranaca, u kojoj je služio pet godina nakon obuke i služenja u vojnim operacijama u Čadu, Obali bjelokosti i Džibutiju, Gotovina je počeo raditi za francusku obavještajnu službu. Osim što je obučavao paravojsku u Guatemali i komandose u Argentini, neko vrijeme je radio u osiguranju francuskog političara Jean-Marie Le Pene. Dok je boravio u Francuskoj, počelo se govoriti da se nije bavio samo legitimnim poslovima, već i da je bio umješan i u kriminal.

Gotovina je svoje najveće zasluge stekao je kao general Hrvatske vojske. Nakon što je u Hrvatskoj počeo rat, on se odmah vratio iz Buenos Airesa, priključio Zboru narodne garde i postao načelnik 1. gardijske brigade Hrvatske vojske, a uskoro i zapovjednik njihove izvidničke satnije. Gotovina se borio i u zapadnoj Slavoniji, gdje je bio i ranjen. Postao je zapovjednik postrojbe u Glavnom stožeru hrvatske vojske, a onda i zapovjednik HVO-a Livno.

Nakon što je odradio posao glavnog zapovjednika uspješne akcije oslobađanja Maslenice, dobio je čin brigadira i postao zapovjednik Zbornog područja Split. Ponovo je bio jedan od glavnih ljudi koji su organizirali akcije koje su kasnije dovele i do same Oluje, kojom je 1995. godine oslobođen Knin i time se okončala srpska okupacija Hrvatske. Tada je Gotovina već bio general pukovnik, te je sudjelovao u daljnjim akcijama oslobađanja hrvatskog teritorija. 1996. godine tadašnji predsjednik dr. Franjo Tuđman postavio ga je za glavnog inspektora Hrvatske vojske.

Najveća postignuća

Ante Gotovina bio je jedan od glavnih ličnosti u Domovinskom ratu koji je svoju stručnost, vojno obrazovanje, iskustvo te zavidno strategijsko znanje i hrabrost iskoristio za planiranje vojnih akcija kojima je zaustavljena srpska agresija, a zatim i oslobođeno područje koje su agresori zauzeli. Ipak, Ante Gotovina postao je poznat široj javnosti tek nakon što je protiv njega podignuta optužnica Haaškog suda za zločine počinjene tijekom vojnih operacija oslobođenja Knina.

1998. godine tužiteljstvo je zatražilo iskaz od Gotovine, ali hrvatski politički vrh nije dozvolio da general razgovara s njima, iako je on to želio. 2000. godine tadašnji predsjednik Stipe Mesić umirovio je generala, zajedno sa još šesti visokih časnika HV-a, nakon njihove otvorene kritike novoj vlasti. 2001. godine podignuta je optužnica protiv bivše generala Gotovine, u kojoj ga se optuživalo za ratne zločine i planiranje etničkog čišćenja. Akcija Oluja proglašena je zločinačkom, a Gotovina nije htio primiti optužnicu protiv sebe. Zato je pobjegao, dok su ga hrvatske vlasti pokušale uvjeriti da se preda. 2005. godine Gotovina je uhićen na Kanarskim otocima i prebačen u UN-ov zatvor.

2008. godine počelo mu je suđenje, kao i njegovim kolegama generalima Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. U prvostupanjskom procesu Haaški je sud nepravomoćnom presudom Gotovinu proglasio krivim i osudio ga na 24 godine zatvora. 2012. godine isti je sud na drugostupanjskom procesu pravomoćno oslobodio generala Gotovinu svih optužbi, nakon čega je pušten na slobodu. Danas Gotovina živi mirnim životom u Pakoštanima i Zadru. Bavi se uzgojem tune, ali je pristao biti i članom Vijeća za domovinsku sigurnost Predsjednice Republike Hrvatske, što ga je pozvala sama predsjednica države. Iako se sumnjalo da će Gotovina nakon oslobođenja ući u politiku, to se još nije dogodilo.

Ljubo Ćesić - Roj. Hrvatski general, političar.

Ljubo Ćesić - Rojs

Ljubo Ćesić - Rojs (Batin, Posušje[1], 20. veljače 1958.), hrvatski general, političar.

Životopis
U Zagreb se doselio 1984. i zaposlio u "Croatiabusu", radio je na međunarodnim rutama. Prometni fakultet u Zagrebu upisao je izvanredno 1989. godine a diplomirao 10 godina poslije. Javnosti se izložio u travnju 1991. kao vozač "Croatiabusa" koji je dovezao hrvatske redarstvenike na Plitvice. Iste godine je upoznao Gojka Šuška i postaje pomoćnik ministra obrane, i tu dužnost obavlja do 2000. godine (kad je službeno razriješen). Iste godine je i umirovljen nakon što je potpisao "Pismo 12 generala"  Za vrijeme Domovinskog rata bio je zapovjednik 66. inženjerijske pukovnije, koja je radila i napravila ceste koje su omogućile HV-u Oluju. Bio je član Nadzornog odbora Hercegovačke banke. Od 2000.-2003. saborski zastupnik HDZ-a kao predstavnik 11. izborne jedinice (dijaspora), u srpnju 2002. s govornice poručuje Vesni Pusić "vaši su se djedovi dovoljno napili hrvatske krvi". Na izborima za predsjednika 2005. kandidirao se kao nezavisni kandidat. Protiv njega su nekoliko puta podizane lazne optužnice. Od 2004. traje proces u kojem ga se teretilo da je kao pomoćnik ministra obrane i načelni Sektora za gospodarenje, nogometnom klubu Hrvatski dragovoljac otpisao tri milijuna kuna duga.
Politički rad
Ljubo Ćesić Rojs je populist. Član je stranke Jedino Hrvatska - Pokret za Hrvatsku.
Drugi o Rojsu
General Rahim Ademi po oslobođenju na Haaškom sudu u svibnju 2008. izjavio je u svezi financiranja njegove obrane sljedeće:
citati „Ja sam, očito, general drugog reda. Od listopada nitko nije dao ni kune za obranu, dok se ostalim generalima daje po milijun eura mjesečno. Meni od listopada nitko nije platio ni jednu kunu. Jedini koji su uvijek bili uz mene su moja obitelji i general Rojs.”
Odlikovanja.
Red Ante Starčevića

Blizanci Željko i Davor Glasnović,braća heroji!

Željko Glasnović

Davor Glasnović

 

Braća Glasnovići,

 Glasnovići braća heroji!

Blizanci Željko i Davor Glasnović, rođeni su 24. veljače 1954. godine u Zagrebu. Njihov otac pobjegao je iz Jugoslavije kada su Željku i Davoru bile dvije godine. Bio je profesor glazbe na Sveucilištu Buffalo, a sinovi ga nisu kasnije vidjeli jer je mlad umro. Oni su emigrirali u Kanadu 1963. godine.

Željko Glasnović je srednju školu i dvije godine fakulteta Moderne povijesti i političkih znanosti završio u Kanadi. Pet godina je služio u kanadskoj vojsci, a  godinu i pol bio je u francuskoj Legiji stranaca. Krajem lipnja 1991. se njegova pukovnija u vratila iz Zaljevskog rata i dok je razmišljao kako će provesti slobodne dane, na vijestima je ugledao gorući tenk u Sloveniji i istog trenutka odlučio da napušta Legiju stranaca i odlazi u Domovinu.Zbog hrabrosti, moralnog integriteta i domoljublja obojica braće postali su legende.

– 01.08.1991. – prijava i ulazak u ZNG – Specijalne postrojbe GS HV – Bojna “Zrinski”glasnovic_zeljko
 – do kraja Domovinskog rata sudjeluje u borbenim djelovanjima na raznim bojišnicama (Lika, Južno bojište …), na raznim dužnostima (zapovjednik borbenih postrojbi, od voda, do gardijske brigade, zbornog područja i snaga HVO-a u završnim borbenim operacijama rata u BiH.)
– Dolazak u BiH u veljači 1992. – Zapovjednik obrane općine Tomislavgrad -10.04.92. – ranjen na Kupreškom bojištu.
– Zamjenik zapovjednika brigade Kralj Tomislav od kraja Srpnja ’92.g.
– Od 28.10.92.g. do 21.01.93., zapovjednik brigade Kralj Tomislavgrad
– zapovjednik 1. gardijske brigade HVO-a (ABB) do 19.05.1995.g.

Po zapovjedi Zapovjednika HS (HVO i HV) gen. Bojnika A. Gotovine, brigadir Željko Glasnović (ZP Tomislavgrad) zapovijeda postrojbama HVO-a:
– IZPM Šuica 19.05.95.g., OG Vrba 31.07.95.g.-16.08.95.g., OG Sjever 16.08.95.g.-17.09.95.g., OG Istok 17.09.95-do potpisivanja Daytonskog Sporazuma.
 Od 01.08.1996. – Manager Programa vojne stabilizacije hrvatske strane u F BiH
– Zapovjednik Zbora HVO (hrvatska vojna komponenta u VF)
– Zapovjednik Zapovjedništva za obuku i doktrinu VF
– Čin – general-bojnik HV-a – djelatni (promaknuće 11.01.1997.g.)

Odličja i medalje:
– Spomenica Domovinskog rata
– Spomenica domovinske zahvalnosti
– Red hrvatskog trolista
– Red hrvatskog križa
– Red Nikole Šubića Zrinskog
– Red Bana Jelačića
– Medalja za iznimne pothvate (dva puta)
– Medalja Ljeto ’95
– Medalja Oluja

Prisilno je umirovljen je 2000. godine i za svoja prava se borio godinama. Zaslužio je naslov jednog od najpoznatijih hrvatskih generala, a sada obnaša dužnost zastupnika u Hrvatskom saboru.

Željko Glasnović je na izborima za zastupnike Hrvatskog sabor osvojio  30, 27 posto glasova na listi Domoljubne koalicije, većinu preferencijalnih glasova u XI izbornoj jedinici i bio apsolutni pobjednik.

Početak obnašanja zastupničkog mandata:  28. prosinca 2015.
 Dužnosti u Saboru:
– član Odbora za Hrvate izvan Republike Hrvatske
– član Odbora za ratne veterane
– član Odbora za međuparlamentarnu suradnju
– član Izaslanstva Hrvatskoga sabora u Parlamentarnoj skupštini NATO-a

manjaca– Ne mogu ja sjediti u Kanadi i sve to gledati kao konjske utrke – bile su riječi Davora Glasnovića kojima je bratu Željku objasnio zašto je došao za njim. Kada je spaljeno hrvatsko selo Ravno u istočnoj Hercegovini, braća Glasnović, koja su rođena u Zagrebu i uz janjevačke korijene imaju i bosanskohercegovačke jer su im baka i djed bill ugledni i bogati Hrvati u Bosanskoj Posavini, nisu dvojili ni trenutka nego su se prijavili kao dobrovoljci za taj najžešći rat u susjednoj BiH. Željko Glasnović već je obučavao hrvatske dobrovoljce u Hercegovini, a pridružio mu se i brat Davor te su zajedno u prvoj najvećoj bitci na Kupresu bill teško ranjeni. Željko se iz neprijateljskog okruženja uspio izvući, a Davor s prostrijeljenim kukom pao je u četnicke ruke, odsjekli su mu uho i pokušali ga zaklati, all ga je spasio jedan zapovjednik JNA poslavši ga u zarobljeničku kalvariju koja je trajala punih petnaest mjeseci. Strahote koje je proživljavao na Manjači, svirepa mučenja poput bušenja koljena bušilicom bile su jasno vidljive na njemu kada je njegovu slobodu otkupila majka Rozalija.

– Da je ostao još tjedan dana ne znam bili se živ vratio. Toliko su ga mučili da ga nisam mogao prepoznati. Zarobljen je s 90 kilograma, a vratio se ni s 50 kilograma – kaže general Glasnović.

Davor Glasnović je stopostotni rati vojni invalid i živi na Hvaru.

Ante Starčević-Otac Domovine..

Ante Starčević


1. Predsjednik Stranke prava
trajanje službe
26. lipnja 1861. – 22. listopada 1895.
1. Predsjednik Čiste stranke prava
trajanje službe
22. listopada 1895. – 28. veljače 1896.

Rođenje
23. svibnja 1823., Veliki Žitnik, Hrvatska
Smrt
28. veljače 1896., Zagreb, Hrvatska
Politička stranka
Stranka prava, Čista stranka prava
Zanimanje
političar, publicist, književnik
Ante Starčević (Veliki Žitnik, Gospić, 23. svibnja 1823. – Zagreb, 28. veljače 1896.) bio je hrvatski političar, publicist i književnik. Osim politikom, bavio se poviješću, filologijom, književnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, dramom, političkom satirom  i prevoditeljstvom. Još za života nazvan je – kao politički vođa i glavni ideolog hrvatskog nacionalizma – Ocem Domovine.









Ante Starčević rođen je 1823. godine u mjestu Veliki Žitnik ↓1 kod Gospića. Otac mu je bio Jakov Starčević a majka Milica, udova Čorak, iz Široke Kule, pravoslavka koja je primila katoličku vjeru prije udaje za prvoga muža. Pučku školu pohađao je u Klancu. Od trinaeste ga godine školuje stric Šime Starčević i daje mu prve poduke iz hrvatskog i latinskog jezika. Šime Starčević bio je župnik u Gospiću i već tada poznati pisac i jezikoslovac, branitelj hrvatskoga jezika i protivnik Vuka Karadžića. Godine 1839. Starčević odlazi u Zagreb gdje se školuje šest godina izdržavajući se od stričeve potpore i podučavanjem. U jesen 1843. godine u Zagrebu završava Klasičnu gimnaziju[8] te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije. Pohađajući gimnaziju dodatno usavršava latinski, njemački, mađarski, grčki i talijanski jezik. Nakon položenih ispita iz filozofije i slobodnih znanosti, 1846. biva u Pešti promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku.




Nakon neuspjelog pokušaja dobijanja mjesta profesora filozofije i povijesti na zagrebačkoj akademiji i beogradskom sveučilištu radi u odvjetničkom uredu Lavoslava Šrama sve do 1861. godine. Naime, te je godine izabran za velikog bilježnika Riječke županije. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao zastupnik kotara Hreljin-Grobnik, ali je 1862. godine suspendiran i kao protivnik režima osuđen na mjesec dana zatvora. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bit će biran i 1865. godine i to kao zastupnik iz zagrebačkog petog kotara, pa 1871., i 1878. godine kao zastupnik iz Rijeke. U Hrvatskom saboru bio je najgorljiviji zagovornik hrvatske neovisnosti odlučno se protiveći bilo kakvim upravnim i državnim vezama Hrvatske s Austrijom i Mađarskom, gradeći tako temelje za osnivanje Stranke prava, koju je 1861. godine osnovao s Eugenom Kvaternikom. Od prvih svojih zapisa iz 1861. godine pa do zadnjeg svog govora Ante Starčević punih je 30 godina neumorno dokazivao kako je glavna i najprječa stvar osloboditi se austrijskog sužanjstva i da za hrvatski narod nema života ni sretnije budućnosti "dok bude pod Austriom-Madjarijom". Dosljedno je zauzimao krajnje neprijateljski stav prema "umišljotini koja se zove Austrija; u kojoj su se vlade i vladari... urotili protiv narodima". Najvećim neprijateljima hrvatskoga naroda Starčević je smatrao Habsburšku dinastiju.
Svojim govorom u Saboru od 26. lipnja 1861. godine dr. Ante Starčević prvi započinje snažnu i odlučnu rehabilitaciju Petra Zrinskoga i Krste Frankopana te daje poticaj kultu njihove uspomene u narodu.
Godine 1863. Starčević je utamničen, a nakon izlaska iz zatvora ponovno se zapošljava u Šramovom uredu, gdje radi do listopada 1871. godine. 1869. godine objavio je afirmativni članak o Osmanskom Carstvu i islamu. Nakon Kvaternikovog ustanka u Rakovici ponovno je utamničen, a Stranka prava je raspuštena. Godine 1878. nanovo je izabran za zastupnika u hrvatskome Saboru, čijim je zastupnikom bio sve do svoje smrti 1896. godine. Starčevića su godinama klerikalci napadali kao "buntovnika, neznabožca, anitkersta, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve". To dolazi otuda što u drugoj polovici 19. stoljeća nitko nije tako oštro i argumentirano ustrajavao protiv negativne uloge klera u nacionalnom i političkom životu Hrvatske kao što je to činio Ante Starčević. Tri su glavna uzroka Starčevićevu anitklerikalizmu: njegovo mišljenje da Crkva kulturno unazađuje hrvatski narod (što zacijelo nije bilo točno, kako vidimo na primjeru Starčevićevih suvremenika biskupa Jurja Dobrile, Josipa Jurja Strossmayera i Josipa Stadlera); da služi tuđinskim ugnjetačima Hrvatske i što vjerska podjela između katolika i pravoslavaca pogoduje širenju nacionalog razdora. Prema Starčeviću sjeme razdora baciše "Isusovci i Austrija" . "A u puku zapadne crkve, gde potiče štogod dobra i poštena, to prečesto dolazi samo otuda, što on ne sluša i ne sledi popa." Vjerojatno izvore Starčevićevog antiklerikalizma treba tražiti u njegovoj strastvenoj idejnoj privrženosti političkim idejama francuskih nacionalističkih pisaca liberalne provenijencije.

U Habsburškoj monarhiji vidio je neprijatelja hrvatskoga naroda. Bio je protivnik klera kome je pripisivao krivicu za zaostalost masa i službu tuđincima. Vjerovao je u sposobnost hrvatskoga naroda u upravljanju samim sobom i da suverenitet proizlazi iz nacije, naroda, a ne iz vladarske veličine postavljene tobože milošću i voljom Božjom. "Bog i Hrvati" bio je sukus Starčevićeve političke ideje. Pod utjecajem ideja francuske revolucije borio se protiv ostataka feudalizma i zalagao se za demokratizaciju političkog života. U politici se oslanjao na građanske slojeve, imućnije seljaštvo i inteligenciju. U drugoj polovici 19. stoljeća Starčević je bio najuporniji i najdosljedniji pobornik demokratskih narodnih prava i političkih sloboda. Vjerujući u narodno jedinstvo Južnih Slavena neko vrijeme smatrao je kako se to jedinstvo treba manifestirati i u jedinstvenom, hrvatskom imenu, otklanjajući svako drugo ime, a "naročito Serb kao nenarodno i pogrdno, Dok je Slovence smatrao "planinskim Hrvatima". Međutim, kada su se pokazali negativni rezultati tog nastojanja da svi narodi prihvate hrvatsko ime Ante Starčević napušta to stajalište. Tako je u listu Sloboda od 23. ožujka 1883. godine izrazio svoje shvaćanje da nije važno ime, nego zajednička borba za stvaranje slobodne i samostalne države: "Glavna je stvar, da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago... Naše cepanje, naša nesloga stoji samo zato, jer ih izvana uzdržavaju i ojačuju... mi ne verujemo, da je gladnu i na studeni na pr. Srbu drugačije, nego na pr. Hrvatu... Zato makar se svi proglasili za Hotentote ili nas se svaki zvao posebnim imenom, samo da budemo svi slobodni

otac Petar

Perica, katolički svećenik i isusovac je autor pjesme 'Rajska djevo kraljice Hrvata .dana 24. listopada 1944. na Daksi ubijen od komunistickeih bandita. 

Ovaj strašan zločin pokazuje kako su partizani i komunisti htjeli obezglaviti hrvatski narod proganjajući i ubijajući njegove najbolje sinove

dana 24. listopada 1944. na Daksi, otočiću pored Dubrovnika, smaknut je otac Petar Perica, katolički svećenik i isusovac. Taj bogobojazni svećenik bio je autor u hrvatskom puku popularnih napjeva ‘Rajska djevo, kraljice Hrvata’ i ‘Do nebesa nek se ori’.

Rođen u Kotišini kraj Makarske 27. lipnja 1881., otac Petar Perica osnovnu je školu pohađao u Makarskoj. Poslije toga, školovanje je nastavio 1895. u sjemeništu u Travniku.

Godine 1901., postao je isusovac. Novincijat je obavio u Velehradu pa se dalje školovao u Austriji i Bratislavi. Kao redovnik boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku. Od 1937. godine otac Petar Perica živi u Dubrovniku, gdje postaje superior tamošnje isusovačke zajednice. Na službi je u dubrovačkom biskupijskom sjemeništu.

Nakon što su 18. listopada 1944. partizani ušli u Dubrovnik, u nedjelju 22. listopada iza 22 sata navečer uhitili su Petra Pericu. Čuvši o partizanima koji su ga došli uhititi u kuću Družbe Isusove, pater Perica je kratko rekao: ‘Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!” Potom se brzo spremio, uzevši sa sobom svoj redovnički križ, sliku Srca Isusovog i Marijinog, te sliku svetog Josipa.

Spremajući se stalno preporučivao – kratkim zazivima Srcu Isusovom i Marijinom, i svom zaštitniku svetom Josipu. Pripremao je tako svoje toplo i nedužno kršćansko i svećeničko srce da se spremi podnijeti žrtvu po uzoru na Gospodina, zatražio oprost od u kući prisutne redovničke braće i od svih se zauvijek oprostio.

Krvnici s petokrakama na kapama već su mu pripremili grob, kao i brojnim nevinim Dubrovčanima. U noći sa 23. na 24. listopada 1944. iz zatvora u samom Dubrovniku prevezen je sa većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika na obližnji otočić Daksu. Tamo su bez suđenja ubijena 53 ugledna dubrovačka Hrvata.

Nakon ekshumacije tijela ubijenih, DNK analizom su identificirani posmrtni ostaci Petra Perice, pa je nakon gotovo 66 godina 26. lipnja 2010. dostojno pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo. Poznat je kao autor do danas u narodu omiljenih katoličkih pjesama ‘Rajska Djevo kraljice Hrvata” i ‘Do nebesa nek se ori”.

Ovaj strašan zločin pokazuje kako su partizani i komunisti htjeli obezglaviti hrvatski narod proganjajući i ubijajući njegove najbolje sinove, upravo one koji su bili nositelji vjerskog i društvenog života.

Nebrojeni pokolji i progoni svećenika, učitelja, književnika, liječnika i drugih nositelja i stupova društva teret su čije posljedice osjeća hrvatski narod i dan danas. Najtužnija stvar je što se ovim strašnim događanjima i zločinima moralo šutjeti 45 godina po cijenu zatvora, pa i smrti. Čak i danas se prijeti onima koji istražuju i razotkrivaju strašne zločine partizana.

 

Ivo Fabijan - Moj stric je bio USTAŠA

VICE VUKOV 1992 ZAGREB CROATIA - U BOJ,UBOJ!

KAKO JE 1948. U LEPOGLAVI UBIJEN MLADI SPLIĆANIN FRANE TENTE

KAKO JE 1948. U LEPOGLAVI UBIJEN MLADI SKAKO JE 1948. U LEPOGLAVI UBIJEN MLADI SPLIĆANIN FRANE TENTE

   Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”. A mravinska obitelj Nikole Tente i Darinke rođ.Čulić doseljava se u Split, na Gripe sredinom dvadesetih godina. Pored Frane, imali su još sinove Maksimilijana i  teško  bolesnog                                                                 Ivicu, te kćeri Rosicu, Meri i Dubravku.

Najstariji Maksimilijan, Smiljko, rođen 1925. godine završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, gdje se u listopadu 1943. godine priključuje Hrvatskoj vojsci. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine povlači se s poraženom vojskom prema Austriji. Englezi ga vraćaju, isporučuju jugoslavenskim partizanima te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.
Godinu ranije, u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, te se krajem rata također povlači prema Bleiburgu. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji.
Frane se u Splitu povezao s desetak djevojaka i mladića, koji se sastaju po kućama i u drugoj polovini 1946. godine osnivaju Hrvatski oslobodilački pokret (onaj puno poznatiji HOP osnovao je deset godina kasnije Ante Pavelić u Argentini), s ciljem da, kako objašnjava kasnija sudska optužica, “podrivaju FNRJ”, a zapravo su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama.
Grupu hrvatski nastrojenih “ilegalaca” činili su Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22),Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin(19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19). Čin koji je odjeknuo tadašnjim Splitom i bio razlog za hapšenje i sudski proces bio je njihov pothvat zamjene jugoslavenske zastave na Marjanu hrvatskom trobojnicom, o čemu nam svjedoči jedini i danas živi član skupine Nikola Pensa (91), tadašnji student medicine, a danas umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik:
– Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.
Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhala strahovita lebićada, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave. Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji. To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu – prisjeća se Nikola Pensa.
Sjećanja blijede, prošlo je gotovo sedamdeset godina i šjor Nikola nam nije mogao potvrditi je li točna priča kako je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić, kako se navodi u nekim dokumentima, sestra partizanskog narodnog heroja Ante Jonića, čiji je drugi brat poginuo u Hrvatskoj vojsci da bi kasnije bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare.
– Čujte, ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati – zaključuje Pensa.
Istraga je počela, uhićenja su uslijedila za petnaestak dana, prvi je uhapšen Bettini, 29. travnja, a do 18. svibnja svi su bili u splitskome pržunu. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu izrekao je presudu već 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…
Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora.
Pronašli smo i izvještaj s izricanja presude u “Slobodnoj” od 31. svibnja 1947. godine u kojem se u naslovu navodi “Osuđena je grupa pripadnika organizacije HOP u Splitu zbog izdajničkog i protunarodnog rada”, pa kaže dalje:
Pratimo dalje sudbinu najmlađeg od njih, Frane Tente. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Vraća se u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vjekovječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.
Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.
Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić odležavao kaznu kao “politički” u tom zatvoru, objavio je prije nekoliko godina dokumentaciju KPD Lepoglava; u knjizi je poimence naveo 205 osoba, redom političkih zatvorenika, koje su stražari u Lepoglavi ubili, a poimence i 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana, te iznio podatak o 12,5 tisuća političkih zatvorenika od 1945. do 1990. samo u tom kazamatu.
Fragmente o skončanju nesretnog Frane Tente obitelji je prenio njegov prijatelj i član skupine osuđenih, Vjekoslav Matijević, koji je također bio u Lepoglavi, a uzrok smrti je kasnije potvrđen i u zatvorskoj dokumentaciji.
No, nije to bio kraj tragedijama koje su zadesile mravinsku obitelj Tente; kontaktirali smo s Franinom prvom rodicom i vršnjakinjom Klementinom Kuzmanić rođ. Tente (86), koja se sjeća kako su ona i mali Frane tovarima prevozili vino i povrće od Mravinaca do Gripa, gdje su stanovali Tentini.
– Moj otac Ivan i njegov otac Nikola su dva brata, nismo mogli bit bliži rod. Frane je bija vesel, uvik se smija i nikad mi nije priča o politici. Kad se dogodilo da je osta mrtav u Lepoglavi to mu je slomilo oca i mater. Nikad ga nisu vratili, ne zna mu se za grob – kaže teta Tina i otkriva obiteljsku tragediju koja je kao zla kob pratila hrvatski narod u srazu zločinačkih ideologija XX. stoljećaPLIĆANIN FRANE TENTE

   Sudbinu Frane Tente široj javnosti je objelodanio politolog Josip Marović koji je prije nekoliko godina objavio njegovu kratku biografiju u knjizi “Mravinski žrtvoslov”. A mravinska obitelj Nikole Tente i Darinke rođ.Čulić doseljava se u Split, na Gripe sredinom dvadesetih godina. Pored Frane, imali su još sinove Maksimilijana i  teško  bolesnog                                                                 Ivicu, te kćeri Rosicu, Meri i Dubravku.

Najstariji Maksimilijan, Smiljko, rođen 1925. godine završio je Klasičnu gimnaziju u Splitu, gdje se u listopadu 1943. godine priključuje Hrvatskoj vojsci. Odlazi u Zagreb, a potom u Stockerau gdje završava časničku školu. Vraća se u Hrvatsku, a u svibnju 1945. godine povlači se s poraženom vojskom prema Austriji. Englezi ga vraćaju, isporučuju jugoslavenskim partizanima te je s nekoliko tisuća časnika NDH, strijeljan negdje kod Šentvida.
Godinu ranije, u Zagrebu mu se pridružio mlađi brat Frane, kao šesnaestogodišnjak, te se krajem rata također povlači prema Bleiburgu. Vraća se u koloni preko Zagreba i Bjelovara, odakle stiže kući u Split, gdje ga uhićuje OZNA, no 1946. godine ga puštaju, pa on nastavlja školovanje u Klasičnoj gimnaziji.
Frane se u Splitu povezao s desetak djevojaka i mladića, koji se sastaju po kućama i u drugoj polovini 1946. godine osnivaju Hrvatski oslobodilački pokret (onaj puno poznatiji HOP osnovao je deset godina kasnije Ante Pavelić u Argentini), s ciljem da, kako objašnjava kasnija sudska optužica, “podrivaju FNRJ”, a zapravo su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama.
Grupu hrvatski nastrojenih “ilegalaca” činili su Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22),Jelka Betica (42), Vlaho Zelinka (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin(19), Tomislav Karaman (21), bogoslov, kasniji svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije, Vjekoslav Matijević (20) i Frane Tente (19). Čin koji je odjeknuo tadašnjim Splitom i bio razlog za hapšenje i sudski proces bio je njihov pothvat zamjene jugoslavenske zastave na Marjanu hrvatskom trobojnicom, o čemu nam svjedoči jedini i danas živi član skupine Nikola Pensa (91), tadašnji student medicine, a danas umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik:
– Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest.
Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhala strahovita lebićada, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave. Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji. To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu – prisjeća se Nikola Pensa.
Sjećanja blijede, prošlo je gotovo sedamdeset godina i šjor Nikola nam nije mogao potvrditi je li točna priča kako je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić, kako se navodi u nekim dokumentima, sestra partizanskog narodnog heroja Ante Jonića, čiji je drugi brat poginuo u Hrvatskoj vojsci da bi kasnije bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare.
– Čujte, ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati – zaključuje Pensa.
Istraga je počela, uhićenja su uslijedila za petnaestak dana, prvi je uhapšen Bettini, 29. travnja, a do 18. svibnja svi su bili u splitskome pržunu. Okružni sud srednje Dalmacije u Splitu izrekao je presudu već 27. svibnja. Pored vješanja zastave na teret im se stavljalo organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ, sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabava sanitetskog materijala za odmetničke bande (za to je bio optužen Pensa, student medicine), vrbovanje članova u HOP, pokušaj Jakova Kirigina da se prebaci u odmetničke bande…
Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora.
Pronašli smo i izvještaj s izricanja presude u “Slobodnoj” od 31. svibnja 1947. godine u kojem se u naslovu navodi “Osuđena je grupa pripadnika organizacije HOP u Splitu zbog izdajničkog i protunarodnog rada”, pa kaže dalje:
Pratimo dalje sudbinu najmlađeg od njih, Frane Tente. Nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Vraća se u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vjekovječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.
Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’.
Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić odležavao kaznu kao “politički” u tom zatvoru, objavio je prije nekoliko godina dokumentaciju KPD Lepoglava; u knjizi je poimence naveo 205 osoba, redom političkih zatvorenika, koje su stražari u Lepoglavi ubili, a poimence i 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana, te iznio podatak o 12,5 tisuća političkih zatvorenika od 1945. do 1990. samo u tom kazamatu.
Fragmente o skončanju nesretnog Frane Tente obitelji je prenio njegov prijatelj i član skupine osuđenih, Vjekoslav Matijević, koji je također bio u Lepoglavi, a uzrok smrti je kasnije potvrđen i u zatvorskoj dokumentaciji.
No, nije to bio kraj tragedijama koje su zadesile mravinsku obitelj Tente; kontaktirali smo s Franinom prvom rodicom i vršnjakinjom Klementinom Kuzmanić rođ. Tente (86), koja se sjeća kako su ona i mali Frane tovarima prevozili vino i povrće od Mravinaca do Gripa, gdje su stanovali Tentini.
– Moj otac Ivan i njegov otac Nikola su dva brata, nismo mogli bit bliži rod. Frane je bija vesel, uvik se smija i nikad mi nije priča o politici. Kad se dogodilo da je osta mrtav u Lepoglavi to mu je slomilo oca i mater. Nikad ga nisu vratili, ne zna mu se za grob – kaže teta Tina i otkriva obiteljsku tragediju koja je kao zla kob pratila hrvatski narod u srazu zločinačkih ideologija XX. stoljeća

Nikola Štedul jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio UDBA-in atentat

Nikola Štedul


predsjednik HDP-a
trajanje službe
1981.

Rođenje
2. prosinca 1937., Rešetarevo, Hrvatska
Politička stranka
HDP, NDS, HDRS
Zanimanje
političar



Nikola Štedul


predsjednik HDP-a
trajanje službe
1981. – ?

Rođenje
2. prosinca 1937., Rešetarevo, Hrvatska
Politička stranka
HDP, NDS, HDRS
Zanimanje
političar
Nikola Štedul (Rešetarevo, 2. prosinca 1937.), hrvatski je emigrantski i, poslije osamostaljenja Hrvatske, domovinski političar. Bio je čelnim čovjekom Hrvatskog državotvornog pokreta. Poznat je kao jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio UDBA-in atentat. Atentat na njega izvršen je 1988.[1] godine u Škotskoj, u Kirkcaldyju. U to je vrijeme predsjedavao Hrvatskim državotvornim pokretom, organizacijom koja se zalagala za neovisnost Hrvatske od Jugoslavije.


Životopis
Nikola Štedul rođen je u Rešetarevu 1937. godine.[2] Od 1956. godine živio je u iseljeništvu, u Australiji, Njemačkoj i Škotskoj.[2] Sudjelovao je u radu hrvatske političke emigracije. Diplomirao je političke znanosti na Sveučilištu u Dundeeju.[2] Od 1981. godine predsjednikom je Hrvatskoga državotvornoga pokreta. Štedul se Hrvatsku vratio 1991. godine i uključio se u politički život i Domovinski rat.
(Rešetarevo, 2. prosinca 1937.), hrvatski je emigrantski i, poslije osamostaljenja Hrvatske, domovinski političar. Bio je čelnim čovjekom Hrvatskog državotvornog pokreta. Poznat je kao jedan od rijetkih hrvatskih emigranata koji je preživio UDBA-in atentat. Atentat na njega izvršen je 1988.[1] godine u Škotskoj, u Kirkcaldyju. U to je vrijeme predsjedavao Hrvatskim državotvornim pokretom, organizacijom koja se zalagala za neovisnost Hrvatske od Jugoslavije.


Životopis
Nikola Štedul rođen je u Rešetarevu 1937. godine. Od 1956. godine živio je u iseljeništvu, u Australiji, Njemačkoj i Škotskoj. Sudjelovao je u radu hrvatske političke emigracije. Diplomirao je političke znanosti na Sveučilištu u Dundeeju. Od 1981. godine predsjednikom je Hrvatskoga državotvornoga pokreta. Štedul se Hrvatsku vratio 1991. godine i uključio se u politički život i Domovinski rat.