Ujedinjeni hrvatski fondovi

Ujedinjeni hrvatski fondovi

Tijekom 1973. u Sjedinjenim Državama osniva se organizacija Ujedinjeni hrvatski fondovi, kojoj se priključuju brojna hrvatska društva u sjevernoameričkim gradovima Chicagu, Los Angelesu i Clevelandu. Glavni je cilj organizacije prikupljanje novčanih sredstava za borbu za oslobođenje Hrvatske.

Od 23. do 25. studenoga 1973. održan je Hrvatski sabor u Chicagu u zajedničkoj organizaciji Ujedinjenih američkih Hrvata i Ujedinjenih hrvatskih fondova. U skladu s duhom koji je vladao za vrijeme Sabora i s obzirom na to da su već bila osnovana kontinentalna vijeća u cijelom svijetu, predstavnici kontinentalnih vijeća Južne i Sjeverne Amerike, uvjereni u potpuno sazrijevanje ideje o stvaranju hrvatskoga središnjega predstavništva, najavili su službeno da će se saborovanje za osnutak toga predstavništva održati od 1. do 3. veljače 1974. u Torontu u Kanadi.

Tim činom i osnivanjem vijeća na svim kontinentima, nije više bilo prepreka za uspješni osnutak zajedničkoga hrvatskoga političkoga tijela.

Zasjedanje Osnivačkoga sabora Hrvatskoga narodnog vijeća održano je, kako je i najavljeno, u anadi od 1. do 3. veljače 1974. – u prostorijama hotela »Andora« u Torontu. Uoči zasjedanja Bogdan Radica je u Novoj Hrvatskoj (br. 2/1974.), među ostalim, napisao:

»Hrvati se moraju složiti i pred svijetom istupiti kao cjelina. To je duboko opravdana i legitimna težnja. Malen smo narod, razbacani po svim kontinentima, posvuda se o nama govori, svagdje nas znaju. Ali još nismo bili kadri stvoriti tijelo koje bi nas dostojno predstavljalo. S mnogim se našim ljudima koji istupaju u inozemstvu događa ono što se zbivalo s Kvaternikom, kad su mu, u Parizu ili u Torinu, francuski i talijanski državnici govorili: 'Znamo Košuta i u čije ime on govori, ali ne znamo Kvaternika niti koga on predstavlja.'

Treba ipak priznati da stanje nije tako beznadno. Danas više nema važnijega hrvatskog političara koji bi se odricao hrvatske države ili se u tome samo kolebao. To je zajednički nazivnik svih političkih struja, ma koliko suprotne bile. A to je neobično važno pred svijetom. Velike sile još nemaju alternative za Jugoslaviju, i upravo bi zato jedinstveno i odgovorno vodstvo velike i svuda cijenjene hrvatske emigracije, kako političke tako i ekonomske, moglo najviše djelovati na strane krugove.

Samo dobro organizirano hrvatsko predstavništvo može druge uvjeriti da jednako tako sređena hrvatska država može osigurati mir i poredak na Balkanu bolje od Jugoslavije.«
Kongres u Torontu trebao je utvrditi i analizirati mnogobrojna i kompleksna pitanja kao što su: pravi sadržaj i značenje hrvatskoga proljeća i uzroci njegova neuspjeha; stanje u domovini nakon Karađorđeva; mogući razvoj situacije u domovini nakon Titova nestanka; utjecaj vojske u jugopolitici – unutrašnjoj i vanjskoj; odnosi s prečanskim pravoslavcima; odnosi i suradnja s nesrpskim narodima Jugoslavije; hrvatsko radništvo u inozemstvu; posljedice eventualne ekonomske recesije u Zapadnoj Europi na naše radništvo i na stanje u domovini; odnosi u emigraiji: organizirane političke grupe, neovisni intelektualci, neorganizirane rodoljubne mase, emigrantski tisak itd.; politika Amerike, velikih zapadnoeuropskih sila i Sovjeta koja se odnosi na Hrvatsku.

Na Saboru u Torontu bili su nazočni predstavnici svih političkih stranaka i društava osim HSS-a i HOP-a, zatim predstavnici kontinentalnih vijeća, drugih društava i organizacija, i mnogo više ili manje istaknutih javnih radnika, nezavisnih intelektualaca koji su bili aktivni u raznim društvenim, kulturnim, prosvjetnim i sportskim institucijama. Štoviše, došlo je na svoju ruku i nekoliko istaknutih haesesovaca, među kojima su najpoznatiji bili dr. Dinko Šuljak i dr. Stanko Vujica.

Budući da nije bilo uputno ustanoviti koji od sudionika ima pravo glasa, jer bi to značilo isključiti a priori dio na skupu prisutnih, predstavnici Sjevernoameričkog kontinentalnog vijeća, u svojstvu organizatora, pozvali su na sastanak, dan prije otvaranja saborovanja, delegacije HOP-a (R), Hrvatske republikanske stranke, Hrvatskog narodnog odbora, Hrvatskog narodnog odpora i Hrvatskog odbora za Venezuelu da izmijene ideje o ustrojstvu budućega središnjeg tijela.

Nastojalo se da se izađe pred plenum sa zajedničkim prijedlogom, jer je vladalo uvjerenje da bi se tako spriječila eventualna konfrontacija i, prema tome, izbjegla potreba za glasanjem.

Nakon trodnevnoga saborovanja izabran je Privremeni odbor Hrvatskoga narodnoga vijeća. Za predsjednika je izabran Ante Došen.

Temeljni dokument Hrvatskoga narodnoga vijeća prihvaćen na Saboru u Torontu bio je Ustav. On je sadržavao i programska načela prema kojima je svrha i temeljni zadatak Hrvatskoga narodnoga vijeća kao izvanstranačkoga hrvatskog državotvornog tijela djelatno pomagati hrvatski narod svim prikladnim sredstvima i načinima borbe u njegovu zahtjevu i nastojanju da ostvari svoju slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku.

Slobodna i samostalna država Hrvatska ora obuhvaćati sav etnički i povijesni prostor hrvatskoga naroda u kojoj će biti suveren jedino hrvatski narod.