NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA (N.D.H.) "(...) Ne očekujem da baš svi ljudi moraju imati istu percepciju Nezavisne Države Hrvatske, ali negirati njeno postojanje, vrhunac je nekorektnosti prema hrvatskoj povijesti, prema civilima i vojnicima koji su vjerovali do zadnjeg daha, da brane svoj dom. Ja sam čvrsto uvjeren da je upravo taj borbeni duh uskrsnuo (...)" (Isječak iz teksta J. Jakovca, unuka djeda lojalnog stanovnika i domoljuba N.D.H. kojegu su ubili partizani na Bleiburgu i Križnom putu, objavljen 2011. pod naslovom "Zašto se prešućuje postojanje NDH" na internetskom portalu 'Dragovoljac' i prenijet u knjizi o povijesti Drugog svjetskog rata, 'WWII: POVIJESNA ISTINA BEZ CENZURE'.
Oni koji su u Republici Hrvatskoj čuvali plamen partizanske baklje iz Jajca, i obilježavali 29. 'novembar', te sanjali o ponovnoj uspostavi Titove Jugoslavije, ujedno parazitski uživajući privilegije hrvatskog sustava trpajući omraženu "ustašku" kunu u svoje džepove, mogli bi zažaliti, ne samo što su s užitkom gledali na odlazak hrvatske mladosti na privremeni rad u inozemstvo odnosno zemlje-članice Europske unije nakon učlanjenja Republike Hrvatske, i na raznorazne načine poticali iseljenje, ponajprije svojim lažima i svojim grabežom, nego i zato što nisu emigrirali iz Republike Hrvatske koju toliko mrze, s prijezirom odbijajući povijesnu istinu o velikosrpskoj agresiji i napadu zločinačke JNA na Vukovar, kojima je žrtva Ovčare svejedna, a hrvatski branitelji teret i smetnja, i koji nisu ni časa čekali da svaki dan govore pozitivno o bivšoj Jugoslaviji i "drugu Titu", mogli bi se jednog dana probuditi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To će za njih biti buđenje kao u noćnoj mori, a sreća za Hrvate.
Nezavisna Država Hrvatska, naime, nikada nije kapitulirala niti je prestala de iuro postojati, a uspostavljena je de facto i de iuro proglašenjem u Zagrebu, dana 10. travnja 1941. godine jedinstvenim državno-pravnim povijesnim aktom kao pravo hrvatskog naroda na samoopredjeljenje i samoodređenje. Niti je poglavnik potpisao kapitulaciju, niti je vlada Nezavisne Države Hrvatske potpisala kapitulaciju niti Hrvatski državni sabor, kao ni Hrvatske oružane snage. Titovi jugoslavenski partizani su s prijezirom i mržnjom gledali na N.D.H. koja ih je toliko oslijepila, da nisu tražili nikakvu pismenu kapitulaciju, niti u Zagrebu, niti u Bleiburgu. Zato će N.D.H. jednog lijepog dana samo nastaviti postojati, nakon kratkog proglašenja njene obnove. Čak i da je HOS NDH potpisao predaju, što nije, bila bi ista stvar kao i s Hitlerovom Njemačkom, naime, Njemačka vojska Wehrmacht je potpisala kapitulaciju, iako je to Adolf Hitler bio Vrhovnom stožeru zabranio, ali Treći Reich nikada nije prestao postojati, jer je na osnovu Savezničkih snaga stavljen pod upravu trgovačkog društva Savezna Republika Njemačka d.o.o. u kojemu agencija zvana vlada upravlja s Njemačkom u ime Savezničkih anglo-američkih vlada, i to pravilo je prenijeto i u ugovor Njemačke sa Saveznicima nakon djelomičnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine nakon pada Berlinskog zida od 9. studenog 1989.
Kakva je bila N.D.H. i kakva će opet biti?
Nezavisna Država Hrvatska imala je 100.000 četvornih kilometara teritorija, i bila je nešto veća od Islanda, a nešto manja od Irske. Obuhvaćala je hrvatska povijesna i etnička područja koja je uslijed Turskih ratova i agresije Osmanskog Carstva na Jugoistočnu Europu od 15. do 17. stoljeća bila izgubila, izuzev hrvatskog etničkog Međimurja koje su Mađari okupirali 1941. godine, iako vlada N.D.H. nije ovu okupaciju de iuro priznala, i izuzev grada Zadra i Rijeke s otocima koje su jugoslavenske vlasti odstupile Rappalskim ugovorom 1923. godine na osnovi tajnog Londonskog ugovora između britanske i talijanske vlade, a talijanski fašisti okupirali odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Također, kao što je poznato, N.D.H. nije do 1943. obuhvaćala dio Dalmacije koji je odstupljen od strane poglavnika N.D.H. protuhrvatskim Rimskim ugovorima na pritisak fašističkog vođe Mussolinija i vojne okupacije Dalmacije sa 200.000 vojnika talijanske II armije. Nakon kapitulacije Italije je poglavnik odstupljena područja pripojio u državno-pravnom aktu matici zemlji Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Istra kao većinom hrvatska etnička zemlja u povijesti nije pripadala hrvatskoj državi ali je nakon kapitulacije Italije također pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je obuhvaćala povijesnu Bosnu, i Hercegovinu, i cjeloviti Srijem između Dunava i Save do grada Zemuna koji je povijesni hrvatski grad, i koji će to ponovo postati, jer će istočni Srijem sa Zemunom biti pripojen Hrvatskoj, kao što je Krim pripojen Ruskoj Federaciji, s tim da Krimski poluotok nije povijesna ruska zemlja kao što je Srijem hrvatska zemlja, već predstavlja ratnu stečevinu carice Katarine Velike iz sukoba s Osmanskim Carstvom. Oduzeta Boka Kotorska će također biti vraćena Hrvatskoj.
N.D.H. je imala šest milijuna stanovnika, od toga 4 milijuna etničkih Hrvata, i dva milijuna etničkih Vlaha, uz njemačku nacionalnu manjinu, koji su do 1918. bili politički Hrvati nakon čega ih je velikosrpska vlada Kraljevine S.H.S. odnosno Prve Jugoslavije potezom pera pretvorila na osnovi njihove pravoslavne vjere u 'Srbe', ne pitajući ih za mišljenje, i ubrojila u vjernike nove osnovane Pravoslavne Crkve Kraljevine S.H.S.
N.D.H. je imala svoje oružane snage koje su imale kopnenu hrvatsku vojsku sastavljenu od Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva, koje su činile Hrvatske oružane snage sastavljene i od Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice. HOS je imao svoju pješačku vojsku, svoje topništvo, svoje tenkove, svoje borbene zrakoplove, lovce i bombardere, i brojale su nakon ustroja u proljeće 1942. godine oko 40.000 časnika i vojnika, a 1945. godine 270.000. Glavni grad N.D.H. bio je Zagreb. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je postojala vjerska tolerancija između katolika, pravoslavaca i muslimana, dok je u uvjetima antisemitizma odnosno progona djelovala židovska vjerska zajednica.
Stanovnici N.D.H. činili su hrvatsku političku naciju bez obzira na vjeru. Obnovljena je i Hrvatska pravoslavna crkva u N.D.H. koja je rascjepkana na tri pravoslavne Crkve djelovala u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji do 1918. na području hrvatskih povijesnih i etničkih zemalja. N.D.H. nije imala Ustav, a zakone je donosio poglavnik koji je predsjedavao hrvatskom vladom i donosio uredbe sa zakonskom snagom. Vladalo je ratno stanje u uvjetima Drugog svjetskog rata. Po prvi puta u hrvatskoj povijesti je 1941. godine osnovana hrvatska policija koja se zvala redarstvo na čelu s Ravnateljstvom za javni redi i sigurnost (RAVSIGUR) koje je u prvim mjesecima mlade hrvatske države na sebe preuzelo teret njene obrane od agresije komunističkih partizana, i velikosrpskih četnika, kao što je hrvatska policija na sebe preuzela teret obrane u prvim tjednima i mjesecima Domovinskog rata za hrvatsku nezavisnost i slobodu, 1991. godine, uz oporbeni HOS, i poslije i Zbor narodne garde Z.N.G. koji su poslije postali Hrvatska vojska i Oružane snage Republike Hrvatske. N.D.H. je imala svoje hrvatske medije, to jest krugovalnu mrežu koja se čula na velikim područjima od Sutle do Drine i Drave do Jadrana, i šire, te hrvatsko novinarstvo, i ratnu propagandu, kao i hrvatsku kinematografiju i hrvatsku umjetnost i kulturu u cjelini, hrvatski sport, i hrvatsku diplomaciju. Uz sveučilište djelovala je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, koja je prvi puta tako nazvana 1941. godine, s obzirom da je bila osnovana od Josipa Jurja Strossmayera pod jugoslavenskim imenom. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izdana je cjelovita Hrvatska enciklopedija, što je podvig par excellence. N.D.H. je sklopila cijeli niz, preko 100 međunarodnih i bilateralnih ugovora, a najznačajniji su pristupanje N.D.H. međunarodnom poštanskom prometu, međunarodnoj haaškoj konvenciji o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, i Međunarodnom crvenom križu koji je, npr., obilazio sabirni logor u Jasenovcu, i nije evidentirao masovne zločine, niti genocid, kao što su komunisti poslije u Titovj Jugoslaviji tvrdili. "Na jednoj strani su bile ponuđene kolone brojeva navodnih žrtava N.D.H., a na drugoj strani ležale su kolone kostura [hrvatskih žrtava] koje nam sigurno žele nešto poručiti, vjerojatno NE DAJTE DA NAS SE ZABORAVI!" (J. Jakovac) N.D.H. je imala svoje ratne junake, među njima istaknuti junaci Jure Francetić i Rafael vitez Boban, ali i bezbroj drugih ratnih junaka poginulih u obrani Nezavisne Države Hrvatske od jugoslavenske i srpske agresije. N.D.H. je u ratu protiv partizana i četnika od 1941. do 1945. izgubila 50.000 hrvatskih vojnika koji su pali za obranu slobode i nezavisnosti, i imala je tisuće žrtava među hrvatskim civilima, poglavito među seljacima koji su pali kao žrtve podlih napada četnika i partizana na nenaoružano stanovništvo, često kao žrtve masakra ili pokolja. Stotine hrvatskih zarobljenika palo je samo 1941. žrtvom ubijanja, a do kraja rata su tisuće hrvatskih ratnih zarobljenika pogubljeni. U komunističkom genocidu 1945. palo je žrtvom najmanje 200.000 Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, što ratnih zarobljenika, što zarobljenih hrvatskih civila, uz njemačke ratne zarobljenike i zarobljene pripadnike njemačke naconalne manjine, Volksdeutsche iz Slavonije i Srijema koje su Titovi partizani etnički čistili i odvodili u sabirne logore, neke predavali Crvenoj armiji koja ih je pobila, a nemali broj njemačkih Hrvata su i sami titoisti pobili, ali se broj hrvatskih žrtava kreće vjerojatno na oko pola milijuna palih i ubijenih Hrvata iz Drugog svjetskog rata.
Do danas nema povijesnih dokaza da je u N.D.H. počinjen genocid nad Srbima koji su u ono vrijeme bili pravoslavni Hrvati vlaškog etničkog podrijetla. N.D.H. nikada u Drugom svjetskom ratu nije napala Srbiju, niti ubijala Srbijance, ali srpski dragovoljci jesu prelazili Drinu i sudjelovali među četnicima i partizanima u napadima na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velikosrpski četnički pokret generala Draže Mihailovića imao je 1941. godine gotov plan o etničkom čišćenju 1 milijun Hrvata s područja N.D.H. koje su nakon rata mislili priključiti Srbi u veliku Srbiju, ali nakon 1945. nije bilo potrebe jer je 1943. u Jajcu osnovana Titova Jugoslavija koja je bila duhovna velika Srbija. Međutim, do danas, 2016. godine, jesu pronađeni dokazi o komunističkom genocidu nad Hrvatima u vidu ekshumiranih posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava komunizma iz masovnih grobnica u Sloveniji i Hrvatskoj.
Je li N.D.H. bila totalitarna država? Nije, kratko i jasno. Kakav tip države je bila? Bila je narodna, seljačka, i autoritarna država u industrijskim povojima. Bila je država ponosnih Hrvata koji su dali sve i doslovno sve za njenu obranu u Drugom svjetskom ratu i njen opstanak. N.D.H. je bila i država solidarnosti sa svojim saveznicima, poglavito s Njemačkom, i Hrvati su se zajedno borili s Nijemcima na Istočnom bojištu i u Staljingradu, ali i na području Nezavisne Države Hrvatske. N.D.H. je bila antikomunistička država. N.D.H. je bila hrvatska država. N.D.H. nije bila niti marionetska niti kvislinška tvorevina nego narodna država. Njeni hrvatski stanovnici ali i državne vlasti dokazali su u ratu neviđenu solidarnost, ne samo u spašavanju ratnih izbjeglica bez obzira na vjeru i naciju, nego i u Europi jedinstvenoj akciji sakupljanja peticije za oslobađanje iz zatvora i logora uhićenih židovskih civila, što je povijesnim dokazima dokumentirala i evidentirala židovsko-američka povjesničarka Esther Gitman, rođena Sarajka.
N.D.H. je bila, i biti će. N.D.H. nije kao pobijeđena i propala samozvana srpska 'Krajina' nego povijesna država koja je imala svoju tešku prošlost i koja će imati svijetlu budućnost, svoju ustavnu demokraciju, svoju slobodu i nezavisnost, svoju demografsku, duhovnu i materijalnu obnovu, i ravnopravan položaj u međunarodnoj zajednici. Bog i Hrvati!
Oni koji su u Republici Hrvatskoj čuvali plamen partizanske baklje iz Jajca, i obilježavali 29. 'novembar', te sanjali o ponovnoj uspostavi Titove Jugoslavije, ujedno parazitski uživajući privilegije hrvatskog sustava trpajući omraženu "ustašku" kunu u svoje džepove, mogli bi zažaliti, ne samo što su s užitkom gledali na odlazak hrvatske mladosti na privremeni rad u inozemstvo odnosno zemlje-članice Europske unije nakon učlanjenja Republike Hrvatske, i na raznorazne načine poticali iseljenje, ponajprije svojim lažima i svojim grabežom, nego i zato što nisu emigrirali iz Republike Hrvatske koju toliko mrze, s prijezirom odbijajući povijesnu istinu o velikosrpskoj agresiji i napadu zločinačke JNA na Vukovar, kojima je žrtva Ovčare svejedna, a hrvatski branitelji teret i smetnja, i koji nisu ni časa čekali da svaki dan govore pozitivno o bivšoj Jugoslaviji i "drugu Titu", mogli bi se jednog dana probuditi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. To će za njih biti buđenje kao u noćnoj mori, a sreća za Hrvate.
Nezavisna Država Hrvatska, naime, nikada nije kapitulirala niti je prestala de iuro postojati, a uspostavljena je de facto i de iuro proglašenjem u Zagrebu, dana 10. travnja 1941. godine jedinstvenim državno-pravnim povijesnim aktom kao pravo hrvatskog naroda na samoopredjeljenje i samoodređenje. Niti je poglavnik potpisao kapitulaciju, niti je vlada Nezavisne Države Hrvatske potpisala kapitulaciju niti Hrvatski državni sabor, kao ni Hrvatske oružane snage. Titovi jugoslavenski partizani su s prijezirom i mržnjom gledali na N.D.H. koja ih je toliko oslijepila, da nisu tražili nikakvu pismenu kapitulaciju, niti u Zagrebu, niti u Bleiburgu. Zato će N.D.H. jednog lijepog dana samo nastaviti postojati, nakon kratkog proglašenja njene obnove. Čak i da je HOS NDH potpisao predaju, što nije, bila bi ista stvar kao i s Hitlerovom Njemačkom, naime, Njemačka vojska Wehrmacht je potpisala kapitulaciju, iako je to Adolf Hitler bio Vrhovnom stožeru zabranio, ali Treći Reich nikada nije prestao postojati, jer je na osnovu Savezničkih snaga stavljen pod upravu trgovačkog društva Savezna Republika Njemačka d.o.o. u kojemu agencija zvana vlada upravlja s Njemačkom u ime Savezničkih anglo-američkih vlada, i to pravilo je prenijeto i u ugovor Njemačke sa Saveznicima nakon djelomičnog ujedinjenja Njemačke 1990. godine nakon pada Berlinskog zida od 9. studenog 1989.
Kakva je bila N.D.H. i kakva će opet biti?
Nezavisna Država Hrvatska imala je 100.000 četvornih kilometara teritorija, i bila je nešto veća od Islanda, a nešto manja od Irske. Obuhvaćala je hrvatska povijesna i etnička područja koja je uslijed Turskih ratova i agresije Osmanskog Carstva na Jugoistočnu Europu od 15. do 17. stoljeća bila izgubila, izuzev hrvatskog etničkog Međimurja koje su Mađari okupirali 1941. godine, iako vlada N.D.H. nije ovu okupaciju de iuro priznala, i izuzev grada Zadra i Rijeke s otocima koje su jugoslavenske vlasti odstupile Rappalskim ugovorom 1923. godine na osnovi tajnog Londonskog ugovora između britanske i talijanske vlade, a talijanski fašisti okupirali odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata. Također, kao što je poznato, N.D.H. nije do 1943. obuhvaćala dio Dalmacije koji je odstupljen od strane poglavnika N.D.H. protuhrvatskim Rimskim ugovorima na pritisak fašističkog vođe Mussolinija i vojne okupacije Dalmacije sa 200.000 vojnika talijanske II armije. Nakon kapitulacije Italije je poglavnik odstupljena područja pripojio u državno-pravnom aktu matici zemlji Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Istra kao većinom hrvatska etnička zemlja u povijesti nije pripadala hrvatskoj državi ali je nakon kapitulacije Italije također pripojena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je obuhvaćala povijesnu Bosnu, i Hercegovinu, i cjeloviti Srijem između Dunava i Save do grada Zemuna koji je povijesni hrvatski grad, i koji će to ponovo postati, jer će istočni Srijem sa Zemunom biti pripojen Hrvatskoj, kao što je Krim pripojen Ruskoj Federaciji, s tim da Krimski poluotok nije povijesna ruska zemlja kao što je Srijem hrvatska zemlja, već predstavlja ratnu stečevinu carice Katarine Velike iz sukoba s Osmanskim Carstvom. Oduzeta Boka Kotorska će također biti vraćena Hrvatskoj.
N.D.H. je imala šest milijuna stanovnika, od toga 4 milijuna etničkih Hrvata, i dva milijuna etničkih Vlaha, uz njemačku nacionalnu manjinu, koji su do 1918. bili politički Hrvati nakon čega ih je velikosrpska vlada Kraljevine S.H.S. odnosno Prve Jugoslavije potezom pera pretvorila na osnovi njihove pravoslavne vjere u 'Srbe', ne pitajući ih za mišljenje, i ubrojila u vjernike nove osnovane Pravoslavne Crkve Kraljevine S.H.S.
N.D.H. je imala svoje oružane snage koje su imale kopnenu hrvatsku vojsku sastavljenu od Ustaške vojnice i Hrvatskog domobranstva, koje su činile Hrvatske oružane snage sastavljene i od Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i Hrvatske ratne mornarice. HOS je imao svoju pješačku vojsku, svoje topništvo, svoje tenkove, svoje borbene zrakoplove, lovce i bombardere, i brojale su nakon ustroja u proljeće 1942. godine oko 40.000 časnika i vojnika, a 1945. godine 270.000. Glavni grad N.D.H. bio je Zagreb. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj je postojala vjerska tolerancija između katolika, pravoslavaca i muslimana, dok je u uvjetima antisemitizma odnosno progona djelovala židovska vjerska zajednica.
Stanovnici N.D.H. činili su hrvatsku političku naciju bez obzira na vjeru. Obnovljena je i Hrvatska pravoslavna crkva u N.D.H. koja je rascjepkana na tri pravoslavne Crkve djelovala u bivšoj Austro-Ugarskoj Monarhiji do 1918. na području hrvatskih povijesnih i etničkih zemalja. N.D.H. nije imala Ustav, a zakone je donosio poglavnik koji je predsjedavao hrvatskom vladom i donosio uredbe sa zakonskom snagom. Vladalo je ratno stanje u uvjetima Drugog svjetskog rata. Po prvi puta u hrvatskoj povijesti je 1941. godine osnovana hrvatska policija koja se zvala redarstvo na čelu s Ravnateljstvom za javni redi i sigurnost (RAVSIGUR) koje je u prvim mjesecima mlade hrvatske države na sebe preuzelo teret njene obrane od agresije komunističkih partizana, i velikosrpskih četnika, kao što je hrvatska policija na sebe preuzela teret obrane u prvim tjednima i mjesecima Domovinskog rata za hrvatsku nezavisnost i slobodu, 1991. godine, uz oporbeni HOS, i poslije i Zbor narodne garde Z.N.G. koji su poslije postali Hrvatska vojska i Oružane snage Republike Hrvatske. N.D.H. je imala svoje hrvatske medije, to jest krugovalnu mrežu koja se čula na velikim područjima od Sutle do Drine i Drave do Jadrana, i šire, te hrvatsko novinarstvo, i ratnu propagandu, kao i hrvatsku kinematografiju i hrvatsku umjetnost i kulturu u cjelini, hrvatski sport, i hrvatsku diplomaciju. Uz sveučilište djelovala je i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, koja je prvi puta tako nazvana 1941. godine, s obzirom da je bila osnovana od Josipa Jurja Strossmayera pod jugoslavenskim imenom. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj izdana je cjelovita Hrvatska enciklopedija, što je podvig par excellence. N.D.H. je sklopila cijeli niz, preko 100 međunarodnih i bilateralnih ugovora, a najznačajniji su pristupanje N.D.H. međunarodnom poštanskom prometu, međunarodnoj haaškoj konvenciji o ratovanju i postupanju s ratnim zarobljenicima, i Međunarodnom crvenom križu koji je, npr., obilazio sabirni logor u Jasenovcu, i nije evidentirao masovne zločine, niti genocid, kao što su komunisti poslije u Titovj Jugoslaviji tvrdili. "Na jednoj strani su bile ponuđene kolone brojeva navodnih žrtava N.D.H., a na drugoj strani ležale su kolone kostura [hrvatskih žrtava] koje nam sigurno žele nešto poručiti, vjerojatno NE DAJTE DA NAS SE ZABORAVI!" (J. Jakovac) N.D.H. je imala svoje ratne junake, među njima istaknuti junaci Jure Francetić i Rafael vitez Boban, ali i bezbroj drugih ratnih junaka poginulih u obrani Nezavisne Države Hrvatske od jugoslavenske i srpske agresije. N.D.H. je u ratu protiv partizana i četnika od 1941. do 1945. izgubila 50.000 hrvatskih vojnika koji su pali za obranu slobode i nezavisnosti, i imala je tisuće žrtava među hrvatskim civilima, poglavito među seljacima koji su pali kao žrtve podlih napada četnika i partizana na nenaoružano stanovništvo, često kao žrtve masakra ili pokolja. Stotine hrvatskih zarobljenika palo je samo 1941. žrtvom ubijanja, a do kraja rata su tisuće hrvatskih ratnih zarobljenika pogubljeni. U komunističkom genocidu 1945. palo je žrtvom najmanje 200.000 Hrvata na Bleiburgu i Križnom putu, što ratnih zarobljenika, što zarobljenih hrvatskih civila, uz njemačke ratne zarobljenike i zarobljene pripadnike njemačke naconalne manjine, Volksdeutsche iz Slavonije i Srijema koje su Titovi partizani etnički čistili i odvodili u sabirne logore, neke predavali Crvenoj armiji koja ih je pobila, a nemali broj njemačkih Hrvata su i sami titoisti pobili, ali se broj hrvatskih žrtava kreće vjerojatno na oko pola milijuna palih i ubijenih Hrvata iz Drugog svjetskog rata.
Do danas nema povijesnih dokaza da je u N.D.H. počinjen genocid nad Srbima koji su u ono vrijeme bili pravoslavni Hrvati vlaškog etničkog podrijetla. N.D.H. nikada u Drugom svjetskom ratu nije napala Srbiju, niti ubijala Srbijance, ali srpski dragovoljci jesu prelazili Drinu i sudjelovali među četnicima i partizanima u napadima na Nezavisnu Državu Hrvatsku. Velikosrpski četnički pokret generala Draže Mihailovića imao je 1941. godine gotov plan o etničkom čišćenju 1 milijun Hrvata s područja N.D.H. koje su nakon rata mislili priključiti Srbi u veliku Srbiju, ali nakon 1945. nije bilo potrebe jer je 1943. u Jajcu osnovana Titova Jugoslavija koja je bila duhovna velika Srbija. Međutim, do danas, 2016. godine, jesu pronađeni dokazi o komunističkom genocidu nad Hrvatima u vidu ekshumiranih posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava komunizma iz masovnih grobnica u Sloveniji i Hrvatskoj.
Je li N.D.H. bila totalitarna država? Nije, kratko i jasno. Kakav tip države je bila? Bila je narodna, seljačka, i autoritarna država u industrijskim povojima. Bila je država ponosnih Hrvata koji su dali sve i doslovno sve za njenu obranu u Drugom svjetskom ratu i njen opstanak. N.D.H. je bila i država solidarnosti sa svojim saveznicima, poglavito s Njemačkom, i Hrvati su se zajedno borili s Nijemcima na Istočnom bojištu i u Staljingradu, ali i na području Nezavisne Države Hrvatske. N.D.H. je bila antikomunistička država. N.D.H. je bila hrvatska država. N.D.H. nije bila niti marionetska niti kvislinška tvorevina nego narodna država. Njeni hrvatski stanovnici ali i državne vlasti dokazali su u ratu neviđenu solidarnost, ne samo u spašavanju ratnih izbjeglica bez obzira na vjeru i naciju, nego i u Europi jedinstvenoj akciji sakupljanja peticije za oslobađanje iz zatvora i logora uhićenih židovskih civila, što je povijesnim dokazima dokumentirala i evidentirala židovsko-američka povjesničarka Esther Gitman, rođena Sarajka.
N.D.H. je bila, i biti će. N.D.H. nije kao pobijeđena i propala samozvana srpska 'Krajina' nego povijesna država koja je imala svoju tešku prošlost i koja će imati svijetlu budućnost, svoju ustavnu demokraciju, svoju slobodu i nezavisnost, svoju demografsku, duhovnu i materijalnu obnovu, i ravnopravan položaj u međunarodnoj zajednici. Bog i Hrvati!
No comments:
Post a Comment