Pitanje antifašizma u Hrvatskoj - uzroci i posljedice

Pitanje antifašizma u Hrvatskoj - uzroci i posljedice

Google

Google

Croatia World Cup Celebration Vancouver!! Croatia wins vs England

Svaki Hrvat bi trebao pogledati ovaj video – Bleiburg 1945

 

 

Svaki Hrvat bi trebao pogledati ovaj video – Bleiburg 1945. – 2 minute za sjećanje

 

 

                                                                                                                          

                                                          

 

 

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Mnoštvo zarobljenika Britanci su privremeno smjestili u logor što su ga bili osnovali u mjestu Viktringu: međutim su i oni poslije predani Jugoslavenskoj armiji (JA) i skoro svi pobijeni.

Bleiburg je danas sinonim, simbol i metafora svih hrvatskih stradanja od komunističkih „pobjednika“ 1945. godine. Međutim, samo je manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici, stoga se danas imenom Bleiburški pokolj označavaju svi pokolji zarobljenika, bez obzira na to gdje su se dogodili, a ponekada se često misli i na sve žrtve komunističkoga terora među Hrvatima ratne 1945. godine. Zarobljenici su bili mučeni, a većina ih je ubijena na mukotrpnim marševima kroz Jugoslaviju te u zarobljeničkim logorima tijekom narednih mjeseci. Taj put kroz koji su zarobljenici morali prolaziti, koji je sa sobom donio sve muke sužanjstva, nazvan je Hrvatski križni put, ponekad u množini i Križni putevi (Prcela, J. I., 2005).

 

Za one koji imaju malo više vremena (10 min) svakako pogledajte i proširenu verziju i ne zaboravite dijeliti!

ZA DOM SPREMNI...

Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske

 INTERVJU Višnja Pavelić: Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske

INTERVJU Višnja Pavelić: Da nije bilo NDH, ne bi bilo ni današnje samostalne Hrvatske

 

                                                              

 

S Višnjom Pavelić, starijom kćeri hrvatskog poglavnika dr. Ante Pavelića, razgovarali smo u njezinu stanu u Madridu te na nekoliko madridskih lokacija. I danas, punih 70 godina nakon vihora Drugoga svjetskog rata ova bodra starica ulaže svu svoju energiju u obranu vlastite istine o jednome vremenu.


To je vrijeme obilježilo njezin život i u cijelosti odredilo njezinu sudbinu. Sve kad bi i htjela, ona od tog vremena ne može pobjeći. Što god se oko nje zbivalo u nizu poslijeratnih desetljeća, sve ju je uvijek vraćalo u to vrijeme sudbinskih ratnih zbivanja. Ta zbivanja nisu odredila samo sudbinu nje i njezine obitelji, već i sudbinu njezina naroda.
Iako otežanoga kretanja, oslanjajući se na štap, gospođa Višnja dočekala nas je ispred ulaza kuće u kojoj stanuje. Dio je to mirnoga madridskoga predgrađa u neposrednoj blizini Realova stadiona Santiago Bernabéu. Gostoljubivo nas uvodi u svoju dnevnu sobu, koja kao i čitav stan odiše skromnošću i urednošću.

Na policama je priručna biblioteka s biranim naslovima. Na udarnome mjestu pet svezaka Hrvatske enciklopedije i nacionalna povijest iz pera Vjekoslava Klaića te bogata pravaška literatura. U drugim sobama savršeno pedantno poslagani su materijali za objavljivanje budućih izdavačkih projekata, arhivski materijali i bogata dokumentacija, poput originalnih Rimskih ugovora, fotodokumentacije i onodobnih novinskih izdanja.
U posebnoj je sobi smještena literatura i pisana ostavština brata Velimira, koji je umro u Madridu 1998. godine. Dok razgovaramo, gospođa Višnja, iako s naporom, brzo ustaje, sigurnom rukom uzima i donosi nam fascikl, izrezak iz novina ili kakvu fotografiju, kao potkrjepu svake svoje teze. Nerado se upušta u razmatranje dnevne politike, ali za povijesna je pitanja uvijek spremna.
Najveći dio života proveli ste u emigraciji. Kada i kako ste prvi put napustili Hrvatsku?
Bilo je to 1929. godine, tzv ‘prva emigracija’. Ja sam imala samo šest godina jer sam rođena u Zagrebu, 31. svibnja 1923. S mamom, bratom i sestrom prešla sam iz Sušaka u Rijeku, koja je tada bila u Italiji. Tamo nas je čekao otac, koji je došao pred nas iz Berlina. Prvi grad u kojem smo se smjestili bila je Bologna. Tu smo bili kratko, prije odlaska u Livorno.
Tamo su već 1930. ili 1931., (ne sjećam se točno), jugoslavenski agenti pokušali prvi atentat na tatu, koji nije uspio. Iz Livorna je naša prva slika s tatom. Potom smo se preselili u Arezzo, gdje je tata počeo tiskati svoje tekstove. Idući grad mislim da je bila Modena. Tamo sam pošla u školu i tamo sam kod časnih sestara primila prvu pričest. Ja sam bila najstarija, sestra Mirjana je bila mlađa i još nije išla u školu. Tata je htio da Velimir ide kod jezuita. Gdje god su oni imali predavanja, tata ih je išao slušati. Tako je brat do kraja bio kod jezuita.
I nakon Modene?

Nakon Modene, Verona, Brescia, Torino… Tata se na raznim mjestima sastajao s ljudima iz Hrvatske, a mi smo po dolasku u novo mjesto uvijek mijenjali identitet, tj. ime i osobne dokumente. Onda je supruga generala Ivana pl. Perčevića, koja je bila dobra s mamom, savjetovala da me pošalju u Švicarsku, u Rohrschach na Bodenskome jezeru. To je blizu St. Gallena, a škola u koju sam tamo išla zvala se Stellamaris. Tada je tatin glavni ured bio u Milanu.
Tijekom mojega boravka u Rorschachu dogodio se atentat u Marseilleu i tata je dospio u zatvor u Torinu. Kako je uskoro 1935. g. izbio rat u Abesiniji, nije se moglo slati novac, ja sam se vratila u Italiju i nastavila u Firenzi pohađati prvi razred srednje škole. Ondje sam ostala do kraja, tj. do 1941. g. i završila školu.
To su tridesete godine, Italija je tada već uvelike bila fašistička zemlja. Kako se to odražavalo na Vašu obitelj?  
Moram reći da mi s tim nismo imali nikakve veze. Kad smo mijenjali boravište, ljudi uopće nisu znali naš pravi identitet. Mi s fašizmom nismo imali apsolutno ništa, ni u školi, ni bilo gdje drugdje. Nikad se o tome nije govorilo. Već je bio rat i kod nas se govorilo se o bombardiranjima, ali ne o fašizmu.
Naime, kad se danas u hrvatskoj javnosti govori o ustaštvu, vrlo često se kaže da je to bio profašistički pokret…
To nema nikakve veze. Za to ne postoji nikakva osnova, ni u ustaškim načelima ni u bilo čemu drugom. Dolazili su prijatelji koji su se zalagali za hrvatsku stvar, ali o fašizmu nikad nije bilo riječi. U školama i u talijanskoj javnosti koristilo se fašističko znakovlje i odore, ali mi nikad nismo imali odore, nego smo uvijek bili u civilu. Ni na koji način nismo bili dio toga pokreta.
Kako i kada ste došli u Zagreb?
Od 5. travnja krugovalna postaja Glavnog ustaškog stana “Velebit” pozivala je iz Firenze hrvatski narod na uspostavu hrvatske države. Sestra i ja čitale smo te proglase koje je tata napisao. Brat je puštao glazbu, jer on je svirao violinu i glasovir. Spiker na tom radiju, koji je tata unajmio da može poslati ove objave, bio je i general Vilko Pećnikar te povjerenik za novinstvo i promidžbu,Mijo Bzik, koji se s tatom vratio u Zagreb 15. travnja. Nakon proglašenja, NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi.
Nakon tate i brata, osam do deset dana kasnije došli smo mama, sestra Mirjana i ja.
O ocu govorite s dosta nježnosti i uvažavanja?
Naravno. To je zato što ga pamtim kao nježna i brižna oca. Bio nam je dobar, o svemu je brinuo, o hrani i odijevanju, vodio nas je u školu. Znala se disciplina i urednost, ali on nikada nije bio grub i nikada ni u čemu na nas djecu nije podigao glas. Ali ljudi su toliko gluposti govorili što jednostavno nema nikakve veze s istinom.
Jedna od najtežih optužaba protiv Poglavnika jest ona o rasnoj i nacionalnoj nesnošljivosti. Jesu li po Vama te optužbe istinite?
Ne. Tata nije imao nikakvih nacionalnih predrasuda. Vi preslikavate ratne sukobe na nacionalne odnose. To je krivo. Osobno nemam ništa protiv Srba, kao što ni moj otac nije imao. On se jedino borio protiv velikosrpske politike koja se provodila u predratnoj Kraljevini Jugoslaviji. Ta velikosrpska politika je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj poticala Srbe na otpor i rušenje hrvatske države. Četnički i komunistički buntovnici su počinili brojne zločine već od samog početka NDH. To je dovelo do općeg nepovjerenja prema Srbima, dovelo je, na žalost, do ratnih prilika, do neprijateljstava i oružanih sukoba sa Srbima. No, to objektivno ratno neprijateljstvo nema nikakve veze s nacionalnom mržnjom i s isključivošću. Tko god je pristao uz hrvatsku državu i nije služio protivnicima države bio je dobrodošao.
Hoćete li reći da nitko od nevinih osoba nije progonjen zbog pripadnosti drugoj naciji?
To ne ću reći. Morate znati da je bio rat. Bilo je mnogo mržnje i podlih napada na novonastalu državu. Država je bila rušena i ugrožavana s mnogih strana. Pritom ne zaboravite da su hrvatske žrtve, koje su stradale od komunista i četnika, bile uglavnom nevine. U takvoj situaciji moglo je doći i do nevinih žrtava na drugoj strani, više kroz borbena djelovanja, a mnogo manje zbog neodgovornih postupaka skupina ili pojedinaca. Ali to nikad nije bila službena državna politika. Takve je pojedince hrvatska vlast strogo kažnjavala, dok druga strana svoje zločince nije kažnjavala.
Zašto su onda pravoslavci odbili podržati NDH?
To su velikosrpske i komunističke laži. U vojsci i u vlasti NDH bilo je mnogo pravoslavaca. General-pukovnik Fedor Dragojlov bio je od 1943. do kraja 1944. glavni zapovjednik Hrvatske vojske. General-poručnik Gjuro Gruić bio je glavar Glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Ministar u Hrvatskoj državnoj vladi bio je i dr. Savo Besarović. Za hrvatsku nogometnu reprezentaciju igrao je Mirko Kokotović. Cijelo vrijeme rata u Hrvatskome narodnom kazalištu nastupali su Dejan Dubajić, Aco Binički, Mila Dimitrijević… Svi su oni, i brojni drugi, bili pravoslavci. S pravoslavcima je bilo problema jedino tamo gdje ih je zahvatio četnički ili komunistički bunt protiv države.
Zašto je onda provođeno prekrštavanje?
Moj je otac zabranjivao prekrštavanje i nije ga dopuštao jer je u tome vidio neke prizemne interese. To nikad nije bila službena politika. U knjizi ‘Hrvatska pravoslavna crkva’, koju sam osobno uredila, nalazi se tatin tekst ‘Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih’. On je 28. veljače 1942. u Hrvatskome državnom saboru rekao: ‘U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj ne može biti Srpske pravoslavne crkve’. Srpska imperijalna politika koristila se pravoslavljem za svoje političke ciljeve u borbi protiv hrvatske države, a to moj otac nije mogao dopustiti. Zato je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, kojoj je na čelu bio patrijarh Grigorij Ivanovič Maksimov Germogen. Otac je isticao načelo oca domovine Ante Starčevića “da se po vjeri ne dijeli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom nametati”. Nije imao ništa protiv bilo koje vjere, pa ni protiv pravoslavlja, ali je imao protiv zlorabljenja pravoslavlja za stranu politiku. O tome je jako dobro pisao osječki odvjetnik dr. Stjepan Hefer.
Kako objašnjavate donošenje rasnih zakona u NDH?
U onim teškim prilikama Poglavnik je morao učiniti neke neželjene stvari. Stvorio je državu s nizom problema i nedostataka, ali alternativa je bila da nema nikakvu državu. Njemačka nije jednostavno i lako priznala NDH. Jedan je od uvjeta bilo i donošenje tih zakona. Glede rasnih zakona treba znati da se otac koristio svim mogućnostima da te zakone izbjegne i zabaci. Uostalom, moja majka Mara podrijetlom je Židovka. To su bile i žene brojnih ustaških dužnosnika. Otac je ustanovio titulu počasni arijevci kako bi zaštitio Židove od primjene tih zakona.
Jeste li za vrijeme rata čuli za Jasenovac?
Ne, nikada za vrijeme rata. Bila sam očeva tajnica od najvećega povjerenja, ali tome nikada ništa nisam čula. Moj otac ni poslije rata nije mnogo pričao o Jasenovcu. Moguće je da je u ratnome metežu bilo nevinih žrtava, ali vidjela sam više dokumenata Crvenog križa, koji je obilazio logor, koji svjedoče da se tamo humano postupalo. Iako sam Hrvatsku napustila kao mlada djevojka, temeljem ozbiljnih istraživanja znam da se radi o lažnome mitu koji je broj žrtava monstruozno preuveličao. Žalim zbog svakoga nevino stradalog čovjeka, ali nedopustivo je da se zbog političkih potreba brojke preuveličavaju. Žrtava je ionako uvijek previše, koliko god da ih ima.
Kakav je bio odnos s muslimanima?
Perfektan. O tome odnosu i suradnji možete mnogo saznati iz knjige koju sam vam darovala ‘Džamija poglavnika Ante Pavelića’. To je bio pravi primjer vjerske snošljivosti i bratskoga razumijevanja. Takav je bio odnos i s pravoslavcima koji nisu potaknuti na pobunu protiv države. Da nije zlogukih neprijatelja koji hrvatskome narodu spore pravo na opstanak i neovisnost i da nije bilo teških ratnih okolnosti, moj bi otac bio priznat kao pravi pobornik vjerskoga pluralizma i snošljivosti ili, kako se to danas veli, multikonfesionalnosti. Zanimala ga je samo država i državna nacija, bez koje ne može biti države. Tko je koje vjere, nije mu bilo važno.
Kako ste gledali na kritike i optužbe koje su širili moćni krugovi u Hrvatskoj, u svijetu, a ponekad i u emigraciji protiv Poglavnika?
Uvijek smo nastojali odgovoriti na sva pitanja, riješiti sve nesporazume. Tko god nam je pisao, svatko je dobio odgovor. Tko  je rekao nešto protiv tate, uvijek smo, na sve moguće načine, nastojali sve ispraviti i reći istinu. Ali bilo je toliko zlonamjernih riječi da se bilo teško s time nositi. Jedino su naše novine ‘Hrvatski domobran’ u Buenos Airesu pisale korektno i istinito. No ondje je od 1947. izlazio i ‘Glas sv. Antuna’, koji su izdavali fratri i koji je sve radio protiv tate, sve kako bi se riješili Pavelića.

Koje su Vas optužbe najviše pogađale?
Sve su optužbe ružne kad znate da su neistinite. Ali mene je najviše pogađalo što su najgore laži dolazile od katoličkih Hrvata.
O tome povijesnom razdoblju posljednjih je godina podrugljivo pisao beogradski novinar Pero Zlatar, pisao je o Poglavniku i o Vama osobno. Kako ste doživjeli njegovo pisanje i što biste mu poručili?
Ništa posebno jer se radi o običnom izdajici i lažljivcu. Njegovo je pisanje pamfletskoga tipa i nema nikakve podloge u stvarnosti. On se nije potrudio istražiti i saznati istinu, nije imao nikakvih dokumenata pa je pustio mašti na volju. Za takve ima jedan stih pjesnika i filozofa Đure Arnolda: ‘Zagraktalo vrana silan broj / Što otrov na me riga / Moj prezir cijeloj družbi toj / Ta ne pjeva se vražji poj bez Kainova žiga’.
Što mislite zašto tako piše?
Zbog svojih protuhrvatskih interesa, on se tipičnom udbaškom metodom poslužio neistinama. On izmišlja i govori da je moja majka bila pohlepna.
Kako Vam je u Španjolskoj? Osjećate li se konačno sigurno?
Bilo je različitih razdoblja. Sada je dosta dobro, ali ljevica koja računa na skoro preuzimanje vlasti već je najavila neka nasilna rješenja, koja izazivaju nespokoj.
Od čega živite?
Kao što vidite, živim vrlo skromno, kao i cijeli život, uostalom. Nemam mirovinu, živim isključivo od izdavaštva, od prodaje knjiga i od donacija hrvatske emigracije.
Je li Vam dosadila emigracija? Biste li se vratili u Hrvatsku?
Na žalost, mislim da za to nema uvjeta. Bolesna sam i svakim danom sve teže se nosim s godinama. Dapače, posljednjih su se godina i prilike u domovini pogoršale i mislim da sam, kako vrijeme protječe, sve dalje od takvog rješenja.
Vidim da na posebnome mjestu držite dokumentaciju i izvornike Rimskih ugovora. Zašto ih je Poglavnik potpisao?
Zato što u tom trenutku, 18. travnja, NDH nije imala ustrojenu vojsku i nije se ni s čime mogla oduprijeti Mussoliniju, koji je prijetio da će u protivnome okupirati Hrvatsku sve do Karlovca. Poglavnik je Ugovore potpisao, ali ih nikad nije prihvatio, kao što nije priznavao ni okupaciju Međimurja. Dapače, uvijek je govorio da treba čekati trenutak kad ćemo ‘Talijane baciti u more’. To je i učinio kad je nakon kapitulacije Italije proglasio pripojenje okupiranih krajeva matici zemlje. Zahtijevao je isto i za Istru, ali Hitler je odredio da će se to pitanje riješiti nakon rata.
Što kažete na optužbe iz emigrantskih krugova da je Poglavnik kukavički ostavio narod i vojsku poslije povlačenja na Zapad?
Znam da bi neki bili sretni da je i Poglavnik stradao na Bleiburgu ili na kojem od križnih putova. To se srećom nije dogodilo. Osim vlastite žrtve, on ne bi bio umanjio stradanja, niti je bio u mogućnosti zaustaviti tragediju Bleiburga. 
Recite nam za kraj kako danas nakon sedamdeset godina od pada NDH gledate na pojavu te države kojoj je Vaš otac bio na čelu? Jesu li se Vaši pogledi promijenili s obzirom na brojne kritike kojima je bila izložena ta država, njezino vodstvo kao i općenito tadašnja državna politika?

Vrijeme mnoge stvari može promijeniti, ali ne može promijeniti istinu. Dok se ne obznane svi dokumenti, dok se ne doznaju sve činjenice i dok se ne bude rasuđivalo u slobodi duha, ne će se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne Države Hrvatske u hrvatskoj povijesti. Uza sve opravdane kritike, koje je moguće uputiti svakoj ljudskoj tvorevini, ja sam uvjerena: onda kad se otkloni talog potvorba, laži, manipulacija i neistina, kad se odstrane mržnja i predrasude, kad prestane osporavanje prava hrvatskoga naroda na vlastitu državnu samobitnost, tada će ideja Nezavisne Države Hrvatske ukazati se u svoj svojoj veličini, kao vizija najboljih naših sinova da prokrče stazu k oslobođenju svojega naroda. Ta je ideja skupo plaćena, ali staza je utrta, osnažena je jedna velika slobodarska ideja. Duboko vjerujem da bez toga hrabrog državotvornog pokušaja ne bi bilo ni današnje samostalne hrvatske države.

Bogata izdavačka djelatnost

Osim što je prošla desetljeća provela u stalnoj brizi za golu fizičku sigurnost, Višnja Pavelić je, kako kaže, ‘od samoga početka osjetila snažan poziv da se upusti u stalnu borbu sa zlonamjernim i neistinitim interpretacijama, s lažima i podvalama koje su o vremenu NDH širili ratni pobjednici’. U tu je svrhu, s bratom Velimirom, razvila bogatu izdavačku djelatnost kako bi, po njezinim riječima, ‘autentičnim svjedočanstvima osvijetlila povjesničarima to prijeporno razdoblje’. Zahvaljujući njezinoj izdavačkoj kući ‘Domovina’, javnosti su postali dostupni izvorni književni i spisateljski radovi Ante Pavelića, ali i brojni dokumenti prikupljeni u njezinoj uredničkoj redakciji. Samo ‘Lijepa plavka’ – roman iz borbe hrvatskoga naroda za slobodu i nezavisnost, koji je poglavnik napisao u torinskom zatvoru 1934. godine, doživio je već pet izdanja.
Najznačajniji izdavački pothvat predstavljaju memoarski zapisi dr. Ante Pavelića ‘Doživljaji’, kojima ni najžešći Pavelićevi protivnici ne osporavaju literarnu i dokumentarističku vrijednost. Tu je zatim razmatranje: ‘Strahote zabluda – komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu te Pavelićevi članci, govori i izjave sabrani u zbornik ‘Putem hrvatskog državnog prava‘. Godine 1989. izdan je zbornik ‘Povijest’, kao ‘spomen-izdanje povodom 100. godišnjice rođenja dr. Ante Pavelića’ te zbornik ‘Naša Hrvatska – zemljopis, narodopis, gospodarstvo, s dvije zemljopisne karte Nezavisne Države Hrvatske’.
Tu je i poznata rasprava ‘U obrani istine i pravde’ dr. Georgesa Desbonsa, jednoga od najpoznatijih francuskih odvjetnika i nekadašnjega predsjednika francuske odvjetničke komore. Rasprava je izašla povodom 50. obljetnice atentata na jugoslavenskoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića i francuskoga ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua u Marseilleu 9. listopada 1934. godine.
Desbons, poznat pod nazivom Defensor Croatiae, preuzeo je 1935. obranu ustaša Mile Kralja, Zvonimira Pospišila i Ivana Raića koji su bili optuženi kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata. Njegovo preuzimanje obrane bilo je iznenađenje za establišment, budući da je Desbons bio visoki dužnosnik odvjetničke komore i blizak umjerenoj francuskoj ljevici. Zbog njegova odlučnoga zalaganja za pravo hrvatskoga naroda na vlastitu državu, Desbons je primao prijetnje smrću. Poslije dojave da iz SAD-a u Aix-en-Provence, gdje je bilo suđenje, dolazi srpski atentator koji ima zadatak ubiti ga, Desbonsu je dodijeljena policijska zaštita. Na tome suđenju Ante Pavelić je po drugi put osuđen na smrt.
Posebno zanimanje iz današnje perspektive izazvale su dvije knjige koje svjedoče o konfesionalnoj politici u NDH, kao i o Pavelićevim osobnim pogledima na vjerska pitanja. To su ‘Hrvatska pravoslavna crkva’ i ‘Džamija Poglavnika Ante Pavelića’. Prva govori o Hrvatima pravoslavne vjeroispovijesti te o uspostavi Hrvatske pravoslavne crkve dok je druga posvećena Hrvatima muslimanima palima u obrani Nezavisne Države Hrvatske.
Vjekoslav Magaš/Foto: fenix-magazin.com

I DJECU SU UBIJALI! 10. travnja 1947. Split – mladi hrvatski domoljubi skinuli jugoslavensku zastavu s Marjana

         

            

 

 

 

 

Na današnji dan 1947. hrabra skupina hrvatskih domoljuba skinula je jugoslavensku zastavu s petokrakom sa splitskog brda Marjan. Umjesto jugoslavenske zastave na Marjan je postavljen hrvatski barjak velik 18 metara! Taj izuzetno hrabar i domoljubni čin bio je protest mladih Hrvata protiv nasilnog i zločinačkog komunističkog režima koji je provodio nasilje, teror i smrt diljem naše domovine.
Jedan od sudionika ove izuzetno hrabre akcije, Frane Tente ubijen je godinu dana kasnije u Lepoglavi u 20-oj godini života. On je jedan od tisuća Hrvata i Hrvatica koji su mučeničkom smrću platili svoje domoljublje i građansku hrabrost usprotivivši se neljudskom i demoniziranom komunističkom režimu.
Svjedočanstvo objavljujemo jer hrvatska javnost ima pravo znati za ovakve potresne priče iz nedavne mračne povijesti, a koje su ispisali krvlju hrvatski mladići i djevojke.
Frane Tente još nije dobio ulicu u rodnom Splitu, stoga je građanska udruga Urbana desnica pokrenula peticiju za davanje jedne gradske ulice tom junaku s hrvatskog juga.
Simbolika Marjana – „hrvatski barjak crven-bijeli-plavi“ Simbolika vrha Marjana uvijek je bila hrvatska zastava, simbol hrvatstva i zadržala se tako do današnjih dana. Predstavljala je prkos Hrvata nenarodnim i nehrvatskim režimima. U jugokomunističkoj Jugoslaviji nakon rata na vrh je stavljena jugoslavenska zastava sa velikom zvijezdom petokrakom.
Na današnji dan 1947. skupina mladića i djevojaka odlučila na prosvjednu akciju. Frane Bettini (22), Ivica Bavčević (22), Nikola Pensa (22), Jelka Betica (42), Vlaho Zelinak (45), Borica Jonić (20), Ruža Anić (19), Katica Šanić (20), Jakov Kirigin (19), bogoslov Tomislav Karaman (21, poslije svećenik i generalni vikar splitske nadbiskupije), Vjekoslav Matijević (20) učinili su hrabar čin kakav komunisti nisu mogli ni zamisliti da se može dogoditi u Hrvatskoj koja je bila već dvije godine pod terorom i brojnim mučenjima, progonima i ubijanjima „neprijatelja narodnog antifašističkog režima“.
Na vrhu Marjanu skinuta je jugoslavenska zastava s crvenom zvijezdom i stavljen 18 metarski hrvatski barjak! Akcija je izazvala šok među splitskim komunistima i orjunašima . Istraga je počela, a već za dva tjedna uslijedila su uhićenja. Uhićeni su prošli užasni istražni postupak i izvedeni su pred sud. Optuženi su da podrivaju SFRJ, a u stvari su tiskali različite letke i pisali parole po ulicama. Optužnice mladim Splićanima Presuda je sadržavala još toga. Osim izvješene zastave, teretilo ih se za organiziranje udruženja koje je imalo za cilj nasilno djelovanje u svrhu rušenja ustavnog poretka u FNRJ (klasičan komunistički obrazac za likvidacije nepoželjnih skroz do 1990.), sastavljanje i rasturanje letaka s pozivom na otpor, pisanje parola tipa “Doli Tito” i “Živija HOP”, dizanje bune među seljacima u Žeževici, nabavu sanitetskog materijala za „odmetničke bande“ (za što su optužli Pensu), vrbovanje članova u HOP, pokušaj prebacivanja u „odmetničke bande“ (za što su optužili Jakova Kirigina) i dr.


Režimska Slobodna Dalmacija od 31. svibnja 1947. spominjala je i kidanje slike Ive Lole Ribara, a vješanje hrvatske zastave nazvala je “vješanje ustaške zastave”, a akciju nazvala “izdajstvom ostataka fašizma”. To parolaštvo je potomcima sudaca ostalo na ustima kao sredstvo ucjene potomcima suđenih do današnjeg dana. Jedini živi svjedok – Nikola Pensa Čin koji je odjeknuo tadašnjim Splitom bio je razlog za hapšenje i sudski proces, o čemu nam svjedoči jedini i danas živi član skupine Nikola Pensa (91), tadašnji student, a danas umirovljeni odvjetnik, sudionik Križnog puta i jugoslavenski politički zatvorenik:
„Sastajali smo se u nekoga od nas kući i sanjali slobodnu Hrvatsku, pokušavali nešto napraviti širenjem glasa o potrebi za hrvatskom nezavisnošću u tadašnjem komunističkom teroru. Tako smo Frane Bettini i ja došli na ideju da desetoga travnja zamijenimo jugoslavensku zastavu na Marjanu hrvatskom trobojnicom. Zašto deseti travnja? Ne zbog veličanja NDH nego zbog jedinog datuma koji je u to vrijeme asocirao da je Hrvatska ostvarila državnost. Makar i u takvoj ratnoj tvorevini kakva je bila NDH, a o njoj neka istinu kaže povijest. Bettini i ja smo noću došli na Marjan, ali je puhao strahovit vjetar, dizala se nevera, a mi nismo imali nikakav alat i odustali smo. A onda je Bettini sam, da nije rekao ni meni ni ikome iz skupine, došao u ranu zoru i promijenio zastave.
‘Ustaška’ zastava na Marjanu
Osvanuo je sunčani dan, a s njime i hrvatska trobojnica na Marjanu i Splitom se brzo pročuo glas o akciji. To je za komuniste bio ogroman šok. Pisalo se tada kako je izvješena ustaška zastava, jer je u to vrijeme sve hrvatsko proglašavano ustaškim. Ali to je zapravo značilo da hrvatski narod nije pobijeđen i ušutkan u pravu na svoju državu i slobodu“ – prisjeća se Nikola Pensa. Sjećanja blijede, prošlo je gotovo sedamdeset godina i šjor Nikola nije mogao potvrditi je li točna priča kako je 18-metarsku hrvatsku zastavu sašila Borica Jonić, kako se navodi u nekim dokumentima, sestra partizanskog narodnog heroja Ante Jonića, a čiji je drugi brat poginuo u ustašama da bi osobno od Ante Pavelića bio proglašen vitezom. Ona je kasnije bila prva supruga proslavljenog golmana Vladimira Beare.
„Čujte, ta zastava je kao dokazni materijal zasigurno još negdje duboko u arhivima splitskog suda. Bilo bi je zanimljivo iskopati.“ – zaključuje Pensa. Presude hrvatskoj mladosti i smrt Frane Tente Frane Bettini dobio je deset godina zatvora s prisilnim radom, Bavčević šest godina, Pensa sedam godina, Betica deset godina, Zelinka dvije i po godine, Jonićeva četiri godine, Anićeva tri godine, Šanićeva tri godine, Kirigin dvije godine, Karaman tri godine, Matijević 18 mjeseci a Tente tri godine zatvora. Najmlađi od njih, Frane Tente, nakon suđenja sproveden je u Šibenik, pa u Lepoglavu, te na izgradnju pruge Šamac – Sarajevo. Vraća se u lepoglavski zatvor kojim je tada upravljao zloglasni Josip Špiranec, major KNOJ-a, a čiji je izravni nadređeni u to vrijeme bio vjekovječni Josip Manolić, načelnik Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u SUP-u NRH.
Zapovjednik kaznionice, u kojoj su se redovito provodila maltretiranja političkih zatvorenika, odredio je da mladoga Franu zatvore u samicu samo u donjem rublju. Stavili su mu okove na noge i zatvorili u visoku prostoriju bez stakla, a pod su zalili vodom koja se na hladnoći smrzavala. Umro je u dvadesetoj godini 8. studenog 1948. godine u 16 sati, prema zatvorskom izvještaju, od ‘vodene upale porebrice i tuberkulozne upale mozgovnih opna’. Dr. Augustin Franić iz Dubrovnika, koji je i sam kao mladić odležavao kaznu kao “politički” u tom zatvoru, objavio je prije nekoliko godina dokumentaciju KPD Lepoglava; u knjizi je poimence naveo 205 osoba, redom političkih zatvorenika, koje su stražari u Lepoglavi ubili, a poimence i 223 osobe koje su umrle u kaznionici, od bolesti i rana, te iznio podatak o 12.500 tisuća političkih zatvorenika od 1945. do 1990. samo u tom komunističkom kazamatu. Podijeli ovo s prijateljima
izvor: Kamenjar

Bitka za Kupres 1942

Bitka za Kupres 1942

Bitka za Kupres 1942 Srpanj-kolovoz 1942 Jugozapadna Bosna (NDH) Bitka za Kupres je bila bitka koja se odigravala od 28. srpnja do 20. kolovoza na području Nezavisne države Hrvatske (danas BiH). Snage jugoslavenskih partizana su tom prilikom pokušale uništiti ustaško-domobranske snage u Kupresu. 600 pripadnika 3. bojne Crne legije pod vodstvom bojnika Rafael Bobana je zajedno sa domaćim ustaškim i domobranskim postrojbama pod zapovjedništvom pukovnika Franje Šimića gotovo mjesec dana branilo Kupres od četiri partizanske brigade. Partizani su izveli tri koncentrirana napada protiv 1500 branitelja tijekom noći 11./12. kolovoza, 14. kolovoza i 19. kolovoza. Svi partizanski napadi na Kupres su bili neuspješni pri čemu su partizani zadobili osjetne gubitke zbog čega su se povukli. Partizanska priprema Nakon odbijanja napada na Bugojno, Druga proleterska brigada rasporedila je svoje bataljone na cestu između Kupresa i Bugojna i između Kupresa i Blagaja. Jedinice su vršile čišćenje terena napadajući čete lokalne ustaške milicije. Goneći ustašku miliciju iz Zlosela, brigada je u dva navrata upala u sam Kupres, a 28. srpnja gotovo je uspjela da ga zauzme. Međutim, narednih dana našla se pod udarom Bobanove 3. bojne Crne legije, koja je stigla iz Bugojna i nastojala da se probije u Kupres radi ojačanja garnizona. Petog kolovoza u zoru istovremeno su krenuli u nastupanje 600 pripadnika Crne Legije iz Bugojna i borci iz Kupresa. Vještim manevrom uspjeli su da odbace brigadu prema Blagaju i da oko četiri popodne uđu u Blagaj. Kontranapadom brigada je uspjela da ih odbaci iz Blagaja, ali nije uspela da spriječi spajanje dviju grupa i pristizanje pojačanja u Kupres. Prvi napad na Kupres Plan napada bio je jednostavan: partizanske brigade trebale su koncentričnim napadom likvidirati vanjsku obranu, upasti u mjesto i unište sve. Napad je predviđen za 21 sat 11. kolovoza. Imali su da izvedu: 2. i 4. proleterska, 10. hercegovačka i 2. bataljon 3. proleterske brigade, bataljoni "Pelagić" i "Iskra" 3. krajiškog odreda i Kupreška partizanska četa - ukupno 13 bataljona, odnosno nešto manje od 2000 boraca. Glavni udar, između komunikacija koje vode od Bugojna za Kupres izvodile su 2. i 4. proleterska brigada i bataljon 3. krajiškog odreda. Prodor dijelova 2. proleterske brigade i 3. krajiškog odreda u sjeverni dio varošice nije mogao biti izvršen jer je, uslijed snažnog otpora silina napada popustila. Branitelji su na tom prostoru ubacili svoje rezerve, brzo lokalizirali mjestimične prodore partizana i tako uspjeli konsolidirati obranu. Pošto su druge jedinice bile zadržane na prilazima gradu, to su se oba bataljona 2. proleterske brigade i dijelovi 3. krajiškog odreda našli u teškoj situaciji. Dan je zatekao ove usamljene dijelove pred braniteljskim utvrđenjima, izložene jakoj vatri. Kako je bilo očigledno da se više ne može ništa učiniti i da bi svako dalje inzistiranje na prodoru u grad bilo neopravdano, štab brigade je obustavio napad, a jedinice povukao na Čardačicu i Malu Plazenicu. Ostala dva bataljona 4. brigade, koji su napadali s juga, preko Kupreškog polja, naišli su na otpor branitelja još u selu Brdima, oko 4,5 km južno od Kupresa. Istureni dijelovi su se, međutim, brzo povukli. Bataljoni su odmah nastavili kretanje ka Kupresu. Pošto su izgubili dosta vremena na zaposjedanje Pogane Glavice, 2. bataljon je pred zoru izbio pred Kupres. Pošto nije uspio da uhvati vezu sa susjednim jedinicama i ocjenivši da bi prema trenutnoj situaciji samostalni prodor bilo bezizgledan i doveo do nepotrebnih žrtava, štab je u zoru izvukao svoj bataljon iz dodira sa neprijateljem. Jedinice NOVJ tokom noći uspješno su savladale vanjsku obranu mjesta, ali su pri tome izgubile dosta vremena i snage. Tako su se u zoru našle na otvorenom polju, bez pogodnih zaklona, pred glavnom neprijateljskom linijom obrane, na rubu mjesta koje nigdje nije bilo ozbiljno narušeno. Jedino je Druga proleterska napravila ograničen prodor u sjevernom dijelu mjesta. Štabovi su stoga povukli svoje bataljone izvan domašaja neprijateljske vatre i napad se ugasio

InPartizanski zločini nad domačim stanovništvom

InOdstupajući kroz sela Olovo, Osmanlije, Zlosela, Botun i Vrila, partizani su, u cilju odmazde jer su poraženi kod Kupresa, zapalili 46 kuća i štala i otjerali 461 govedo i 1762 ovce.

1Branitelji Kupresa jure partizane

 
Ocjenivši da je napad suzbijen i da se partizanske jedinice povlače, krenuše za njima da bi ih razbile i raspršile. Iz grada su se, u svim pravcima, uputile kolone, podržane artiljerijskom vatrom i djelovanjem aviona, dok su istovremeno iz Bugojna krenuli jači dijelovi da bi raščistili put za Kupres. Pred nastupanjem nadmoćnih snaga i naletima avijacije, jedinice 2. proleterske brigade su se oko 9 sati povukle sa Čardačice i Male Plazenice, a borci su produžili ka Velikim i Malim Vratima i Malom Stožeru. Pod upornim pritiskom, 2. proleterska brigada je bila prinuđena da odstupi i s tih položaja, i tako se ponovno oslobodila komunikacija sa Bugojnom.

Drugi napad na Kupres

Delegat Vrhovnog štaba Sreten Žujović stekao je dojam da su razlozi za neuspjeh napada, osim objektivnih okolnosti, i nedovoljna umješnost i nedovoljno zalaganje jedinica, i tu svoju ocjenu prenio je Vrhovnom štabu. Štabu 4. brigade uputio je pismo u kojem ga je implicitno prekorio primjerom Druge proleterske. Ovo je među borcima 4. proleterske stvorilo snažnu motivaciju da se dokažu u borbi i otklone sumnje u svoju borbenu vrijednost. U takvoj atmosferi čak su i ranjenici iz bolnice Brano Selić i Ilija Vujisić, studenti iz Kolašina, inzistirali da zajedno sa svojim bataljonima krenu u napad. Obojica su poginuli iste noći. Vrhovni štab je odlučio da se ponovni napad na Kupres odloži za 13/14 kolovoz i izvede snagama 2. i 4. proleterske, 1. krajiške i 10. hercegovačke i 2. bataljona 3. proleterske brigade, dijelom 3. krajiškog odreda i bataljona "Vojin Zirojević" - ukupno 16 bataljona, odnosno 2.400 boraca. Trebalo je da napadaju: 2. proleterska brigada sa sjevera, od Malih vrata i Velikih vrata; 1. krajiška i 10. hercegovačka brigada sa zapada i jugozapada; 4. proleterska brigada sa istočne i južne strane, na istom odsjeku i istim pravcem kojima je i prvi put napadala. Početak napada: 13. kolovoz u 21:00. Poučene iskustvom iz prvog napada, partizanske brigade su prethodnu fazu savladavanja vanjske obrane oko Kupresa savladali mnogo efikasnije, i sve jedinice su se do deset sati uveče našle u borbi na prvoj liniji kuća ili nadomak nje. Uslijedio je juriš na rovove , mitraljeska gnijezda i utvrđene zgrade na rubu varoši. Već u ovoj fazi, branitelji

su postigli bitan uspjeh, nanjevši partizanskim jedinicama na prilazima teške gubitke. Sistem vatre bio je veoma dobro organiziran i veoma gust, tako da, čim bi otkrili prisustvo partizana na određenom sektoru, uslijedila bi intenzivna unaprijed pripremljena minobacačka i mitraljeska vatra. Najteže gubitke pretrpeli su drugi i četvrti bataljon 4. proleterske. Sve su jedinice, trpeći teške gubitke po grupama uspjeli da prodru u prve rovove i dokopaju se prvih kuća. Uz pomoć bombaša napredovalo se po grupama, korak po korak, od kuće do kuće. Prvi bataljon 4. proleterske napredovao je duž glavne ulice. Prva krajiška brigada probila se do baterije brdskih topova i vatrenom kontrolom onemogućila njeno korištenje, međutim, uprkos velikom zalaganju da osvoji topove, zaustavljena je na 30 metara od njih. Međutim, ovi mjestimični prodori nisu pokolebali obranu. Obrana je uspjela da održi u svojim rukama najznačajnije objekte: silos, žandarmerijsku kasarni i Hrvatski dom, i da nanesu napadačima ozbiljne gubitke. Pukovnik Šimić sve vrijeme je čvrsto držao jedinice u svojim rukama, koordinirao obranu i intervenirao rezervom na ugroženim sektorima.                                                                                                                                              Branitelji Kupresa opet jure partizane

Partizani nisu uspjeli da uspostave komandu i veze u Kupresu. Zamjenik komandanta 4. proleterske brigade Špiro Mugoša probio se sa jedinicama u Kupres, ali je bio odsječen i poginuo zajedno sa svim kuririma. Pred zoru, partizanske jedinice bile su izmorene, desetkovane i suočene sa oskudicom municije. Također, bilo je neophodno izvući veliki broj ranjenika. Bilo je očigledno da braniteljski otpor ne popušta i da partizanski napadi više nemaju izgleda za uspjeh. U toj situaciji štabovi su izdali zapovijed za odvajanje od neprijatelja i izvlačenje iz Kupresa. U ovoj situaciji braniteljske jedinice u Kupresu ponovo su demonstrirale svoju čvrstinu i odlučnost. Osjetivši popuštanje partizanskog pritiska, njihov štab pokrenuo je svoje jedinice u opći kontranapad, u lov partizanskih jedinica u povlačenju. U ovome su pokazali energičnost, i partizani su bili prinuđeni na ogorčenu obranu zaštitnih dijelova da bi spriječili odsjecanje jedinica i omogućili izvlačenje ranjenika. Nakon sređivanja jedinica, Vrhovni štab je, osvjedočivši se u snagu kupreškog garnizona, odustao od daljnjih napada i usmjerio operativnu grupu brigada prema Mrkonjić Gradu i Jajcu. Partizanske             

Partizani nisu uspjeli da uspostave komandu i veze u Kupresu. Zamjenik komandanta 4. proleterske brigade Špiro Mugoša probio se sa jedinicama u Kupres, ali je bio odsječen i poginuo zajedno sa svim kuririma. Pred zoru, partizanske jedinice bile su izmorene, desetkovane i suočene sa oskudicom municije. Također, bilo je neophodno izvući veliki broj ranjenika. Bilo je očigledno da braniteljski otpor ne popušta i da partizanski napadi više nemaju izgleda za uspjeh. U toj situaciji štabovi su izdali zapovijed za odvajanje od neprijatelja i izvlačenje iz Kupresa. U ovoj situaciji braniteljske jedinice u Kupresu ponovo su demonstrirale svoju čvrstinu i odlučnost. Osjetivši popuštanje partizanskog pritiska, njihov štab pokrenuo je svoje jedinice u opći kontranapad, u lov partizanskih jedinica u povlačenju. U ovome su pokazali energičnost, i partizani su bili prinuđeni na ogorčenu obranu zaštitnih dijelova da bi spriječili odsjecanje jedinica i omogućili izvlačenje ranjenika. Nakon sređivanja jedinica, Vrhovni štab je, osvjedočivši se u snagu kupreškog garnizona, odustao od daljnjih napada i usmjerio operativnu grupu brigada prema Mrkonjić Gradu i Jajcu. Partizanske snage 11/12 kolovoz - ukupno 13 bataljona, odnosno nešto manje od 2.000 boraca 2. proleterska brigada 4. proleterska brigada 10.hercegovačka brigada 2. bataljon 3. proleterske brigade dijelovi 3. krajiškog odreda (bataljoni Pelagić i Iskra) kupreška partizanska četa 14. kolovoz - ukupno 16 bataljona, 2.400 boraca 2. proleterska brigada 4. proleterska brigada 10.hercegovačka brigada 1. krajiška brigada 2. bataljon 3. proleterske brigade dio 3. krajiškog odreda (bataljon Vojin Zirojević) NDH snage Crna legija nekoliko domobranskih postrojbi kupreška milicija SUKOBLJENE STRANE

PARTIZANI ZAPOVJEDNICI Sretan Žujović VOJNE SNAGE 2.400 partizana GUBITCI 1000 mrtvih i ranjenih partizana N D H ZAPOVJEDNICI

Franjo Šimić Rafael Boban VOJNE SNAGE 1.500 vojnika Crne legije, domobrana i pripadnika kupreške milicije GUBITCI 340 mrtvih i ranjenih branitelja Ishod bitke neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Kupres Pobjeda NDH Davor Marijan - Borbe za Kupres 1942                      Ishod bitke neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Kupres Pobjeda NDH

                                                                                                                                                                      Blažo Lompar ratni kroničar crnogorskih brigada ..Mi i krajišnici smo zauzeli čitav grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojim i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, što se odbijalo o Stožer i druga okolna brda, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama. Nas je obuzimala neodoljiva želja da ga poslije svega toga zapalimo, ali nam je bilo izričito zabranjeno da išta palimo. Josif Strunjoš politički komesar 2 bataljuna 3-sandžačke brigade Žešće i krvavije vatre nisam doživio u toku celog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, bežanja. Ali onakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kad smo izbili pred ustaške rovove bio je pravi pakao... Sve je oko nas gorelo i sevalo kao u nekom paklenom požaru. Neviđena strava i jeza za nahrabrije. Kad se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje...Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žita, preko ravnog polja. Najprije se samo puzilo. A to je bilo užasno teško. Mnogi su borci bacali rančeve i šinjele. I ostajali samo s oružjem. U želji da pređu to dugačko, nesrećno, jezivo kupreško polje i da se iz njega izvuku... Izvješće stožera 4-te crnogorske brigade upućene Vrhovnom štabu Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa. Naše je mišljenje da bi našu Brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca. Sreten Žujović kasnije okrivljen za neuspjeh kod Kupresa u izvještaju Vrhovnom štabu.. Ni novi napad na Kupres nije uspio. Pet puta smo ga napadali. Grad leži usred ravnog polja, a sve su kuće od kamena-utvrđene. Pravilno treba osmotriti ovu bitku. Tu je neprijatelj skupio sve svoje najbolje snage iz čitave Bosne i pokušao da se probije ka Duvnu i Livnu. Mi smo ga suzbili i stalnim napadima na Kupres, prikovali smo te njegove snage, tako da nije mogao da vrši ofanzivu na drugom mestu. U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puško-mitraljeza..Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb-rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu "Crnu legiju" pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom Težak poraz partizana:Crna legija pjeva ustašku himnu i juriša s nožem na pušci Autor: Ante Junaković Topništvo partizana započelo je napad u 22 sata 13.listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše obavještajnim radom imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo koje je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli „u ništa“, a ustaše precizno uzvraćali. U opisima događaja iz Drugog svjetskog rata na našim prostorima često se spominje - bitka za Koprivnicu u jesen 1944. godine. No, preciznijih, konkretnijih podataka i dalje je malo, no kada se malo prekopa po istraženim činjenicama dolazi se do zaključka kako je dotična bitka zapravo bila najžešća od svih onih koje su se vodili u samom gradu. Koprivnicu koju su držale ustaške snage napale su silno jake partizanske snage. Nakon dugotrajnih borbi i velikih žrtava s obje strane partizanske snage su se povukle i čekale novu prigodu za osvajanje centra Podravine. Za uvod u događaje o bitci o kojoj ćemo govoriti valja reći da su partizani već u prosincu 1943. godine uspjeli ući u Koprivnicu, rastjeravši ustaške snage koje nisu očekivale napad. Ustaške vlasti nisu si mogle dozvoliti da Koprivnica duže vremena bude u partizanskim snagama te su brže-bolje reorganizirale snage i u veljači 1944.godine iznova osvojile Koprivnicu. U silovitom naletu pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Ante Moškova. Partizani su se povukli na planinu Kalnik, a zapovjedništvo nad gradom preuzeo je Rafael Boban, prvi čovjek Petog ustaškog stajaćeg zdruga koji je bio poznat pod nazivom – „crna legija“. Ova je postrojba osnovana još u jesen 1941. godine i vodio ju je Jure Francetić. Pod njegovim vodstvom pokazala se veoma borbenom, očistivši istočnu Bosnu od partizana i četnika. Nakon Francetićeve pogibije u Slunju zapovjedništvo je preuzeo dotadašnji zamjenik Francetića, Rafael Boban. Preustrojem ustaških snaga krajem 1942. godine „crna legija“ je rasformirana i potom nanovo formirana pod imenom Peti ustaški stajaći zdrug. Legendarni Peti zdrug Peti zdrug je osnovan u listopadu 1942. godine u Bugojnu, i to od novopridošlih ustaških bojni i dijela Prvog zdruga na prostoru Bugojna, Kupresa, Tomislavgrada, Livna i Imotskog. Operativno područje zdruga je bila sjeverozapadna Hercegovina, dolina Vrbasa, dinarska kraška polja i dio središnje Bosne. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljače 1943. godine Peti zdrug ima teške borbe s novopostrojenim partizanskim proleterskim i udarnim divizijama tijekom kojih je izgubio Jajce, Livno, Tomislavgrad, Šujicu, Posušje i Imotski. Peti zdrug je sudjelovao u operaciji Weiss II u borbama na Neretvi, a u ožujku ponovno je zaposjeo posadna mjesta u kraškim poljima koja je izgubio u zimu krajem 1942. godine. Početkom travnja zaposjeda Glamoč i odbija iznimno silovite napade krajiških partizana. Brojno stanje zdruga, zbog stalnih borbi u kojima je bio angažiran i odlaska dijela ljudi u druge postrojbe, polovicom 1943. toliko je smanjeno da je nekoliko bojni praktički nestalo. U svibnju stožer je premješten u Livno. Uz tri bojne i gorsku bitnicu imao je u sastavu i oklopnu satniju, a povremeno su mu operativno podređene ustaške bojne iz Dalmacije i Hercegovine. U isto vrijeme ne uspijeva obraniti Bugojno, ali krajem kolovoza odbija partizanski napad na Livno. Neuspjeh je doživio i pokušaj da se sredinom rujna okruženi Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Tomislavgrada. Tu su gubici Petog zdruga bili golemi, tvrdi se da je od 2500 tisuće vojnika izgubljeno čak njih 1600. Partizanski napad na Koprivnicu Početkom listopada Peti zdrug povlači se iz Livna i Tomislavgrada u Posušje iz kojeg je uskoro izbačen i povlači se u Imotski iz kojeg je ubrzo povratio Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. Potom je Peti zdrug prebačen u Podravinu, u njegov sastav ulazi ustaška bojna iz Bjelovara. Bio je stacioniran u Koprivnici. Gdje je pod komandom Rafaela Bobana odbio veliki napad partizanskih snaga na Koprivnicu u listopadu 1944.godine.Za taj napad partizani su angažirali dva korpusa, 6.i 10.te cijelu banijsku diviziju. Sa stopostotnim uvjerenjem da će Koprivnica koju je branila samo jedna postrojba brzo i lako pasti. Dakle, partizanske snage su u drugoj polovici 1944. godine i narasle i počele ostvarivati uspjehe. U Podravini su uspjele zauzeti Virje, Hlebine, Molve, Đurđevac i logično je bilo krenuti na Koprivnicu i tako zaokružiti uspjehe na bojnom polju. Padom Koprivnice bio bi otvoren put prema Zagrebu i to su partizani i te kako dobro znali, baš kao i ustaše. Valja reći da su partizani ipak dvojili, krenuti prvo na Bjelovar ili na Koprivnicu? Odluka je bila - osvojiti Koprivnicu i uništiti „crnu legiju“. No, o tome malo kasnije... Rafael Boban očekivao je partizanski napad i putem ustaškog satnika Augusta Pogačnika počeo je organizirati obranu. Koprivnica koja se nalazi u ravnici počela se utvrđivati, izgrađeni su brojni bunkeri i prepreke, a odlučeno je da će crte obrane ići usporedo s pružnim nasipom i potokom koji ide jednim dijelom izvan grada. Uz svaku uzvisinu, cestu i potok sagrađen je bunker, postavljena bodljikava žica, pa čak dijelovima uključena u struju. K tome, postavljena su i brojna minska polja unaokolo grada. Velikim trudom uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim ustaškim bunkerima što se kasnije pokazalo čak i presudnim, u trenucima kada se bitka „lomila“. Partizani su, pak, pretpostavljali da ustaška obrana neće moći izdržati nalet kud i kamo brojnijih snaga. Prema dostupnim podacima u Koprivnici je bilo nekih dvije tisuća ustaških vojnika, partizani su na raspolaganju imali desetak puta veće snage. Ustaška obavještajna služba dobro odradila posao Topništvo partizana započelo je napad u 22 sata 13.listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše uspjele obavještajnim radom saznati da su partizani imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo koje je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli „u ništa“, a ustaše precizno uzvraćali. Nakon nekoliko sati topničke vatre krenulo je partizansko pješaštvo i ostalo iznenađeno velikim i dobro organiziranim otporom. Brojčano jači partizani su znali zaobići bunkere i doći do prvih gradskih kuća, da bi potom bili odbačeni od ustaških rezervi. Kako je noćni juriš propao tako se na brzinu izdalo naređenje na novi juriš negdje oko podneva 14.listopada. Partizani su čak uspjeli ponegdje istjerati ustaše iz rovova no problem je predstavljala bodljikava žica i struja koja je tekla kroz nju. Za vrijeme dok bi se neutralizirala bodljikava žica ustaše su pomakle svoje rezerve na kritičnu točku i odbile napad. Tu se čvrsta telefonska linija između obrambenih objekata pokazala vrlo bitnom. U centru Koprivnice, na središnjem gradskom trgu raspoređivale su se ustaške snage, dojavljivalo se gdje „curi“ obrana i tamo slala pojačanja. Dodatnu nemotiviranost partizanskih snaga i pomutnju potakli su i ustaški avioni koji su najprije iznad Koprivnice bacali hranu i sanitetski materijal svojim jedinicama, a u novim preletima kasnije i bombardirali partizanske snage. Sada je bilo već jasno da ustaše ne misle odustati od Koprivnice. Najžešće bitke vodile su se kod groblja gdje su partizani imali goleme gubitke, slično je bilo i kod ciglane. Partizane je iznenađivalo pravodobno uvođenje ustaških rezervi u bitku, što se pripisivalo dobroj organizaciji ustaških jedinica na središnjem gradskom trgu. I spomenutoj telefonskoj vezi. Dva dana nakon početka bitke partizanske snage su zauzele ciglanu i pretpostavilo se da će to biti izvanredna prigoda za prodor u grad. No, ustaše su u protuudarima neprestance vraćali partizane na početne položaje. Ustaše vodile bitku uz pratnju limene glazbe U svemu tome zanimljivo je bilo da je ustaške protuudare uvijek pratila – limena glazba. Još dok nije počeo partizanski napad na Koprivnicu Rafael Boban je naredio da se limena vojna glazba priključi borbenim jedinicama, smatrajući da će s takvom podrškom glazbenika podići moral i vojnicima. Odmah po partizanskom napadu Boban je naredio da iza glavnih juriša i glavnih točaka obrane svira – limena glazba. Iako se svi glazbenici nisu odazvali na borbeni zadatak, bilo je i onih koji su jednostavno pobjegli, dotični je orkestar zaista sudjelovao aktivno u obrani, odmah iza jedinica koje su pucale. To je iznenađivalo partizane, a znalo se i to da je uvijek negdje blizu limene glazbe i sam Boban. Poznata su i imena glazbenika s prve crte, kao i pjesme koje su morali svirati. Na „repertoaru“ su bile koračnice – 'Svi na vojsku', 'Mi smo braćo', 'Lička koračnica', 'Zrinsko-frankopanska', 'Živila Hrvatska', 'Triglav', 'Kroz splitsku rivu', 'Hrvatski mornari', 'Pozdrav s Jadrana', 'Bog i Hrvati', 'Splitske kale', Wagnerove koračnice... U jednom partizanskom izvještaju je pisalo: „Ustaše su izvršile protunapad, nastupajući u velikoj grupi sa nožem na pušci i ručnim bombama, ali bez otvaranja mitraljeske i puščane vatre. Pozadi ustaških jedinica koje su učestvovale u protivnapadu, vojna glazba svirala je marš. Ustaše su u protivnapadu odbacile 3. bataljun i jurišnu četu na polazne položaje, jer je borbeni poredak bio u liniji i vrlo plitak. Da je borbeni poredak bio dublji u 2 ešalona, ustaški protivnapad, vjerovatno, ne bi bio toliko uspješan. Borci su prvi put bili u situaciji da slušaju i gledaju vojnu glazbu u borbi, kao i veliku gomilu ustaša koja je pjevala ustašku himnu i jurišala s nožem na pušci, bez otvaranja puščane vatre. To je na borce psihološki djelovalo i nisu mogli da se suprotstave ustaškom protivnapadu“. Velika bitka za Kupresstrateška vrata za Bosnu i Hercegovinu 1942. Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg - ustaškim postrojbama iz te bitke priskrbilo je epitete mitoloških razmjera. U serijalu malo poznatih događaja iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima mjesto zauzima i bitka na Kupresu 1942. godine. Riječ je u sukobu ustaških i partizanskih snaga na kupreškoj visoravni u današnjoj Bosni i Hercegovini, tadašnjoj „endehaziji“. Bitna strateška pozicija iste visoravni i malog gradića koju su držale ustaše i domobrani natjerala je velike partizanske snage da nakon pokreta zbog bijega iz Srbije i istočne Bosne pokušaju velikom pobjedom povratiti samopouzdanje. Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su posvemašnjim neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg - ustaškim postrojbama iz te bitke priskrbilo je epitete mitoloških razmjera. Uglavnom, činjenica jest, serija od nekoliko napada jakih partizanskih snaga završila je posvemašnjim neuspjehom... U Kupresu i okolnim selima bilo je otprilike petstotinjak pripadnika treće bojne Crne legije pod vodstvom Rafaela Bobana, a još toliko je bilo domobranskih postrojbi, kao i pripadnika lokalne milicije. Pretpostavlja se da u Kupresu nije bilo više od tisuću i pet stotina naoružanih vojnika. Obranu je organizirao ustaški pukovnik Franjo Šimić. Partizanske snage su izvele sveukupno tri masovna napada (uz nekoliko demonstrativnih kako bi iscrpili branitelje), a povjesničari spominju i tri puta brojnije partizanske snage koje nisu uspjele osvojiti Kupres. Za napad su angažirane tada najbolje partizanske snage, između ostalog i Druga proleterska brigada. Gubici partizanskih snaga bili su enormni i nakon više od tri tjedna neprekidnih borbi Vrhovni štab je odlučio da se odustane od osvajanja Kupresa. Prvi napad izvela je baš Druga proleterska partizanska brigada koja je goneći postrojbe ustaške milicije, napose iz hrvatskog sela Zlosela, stigla do pred sam Kupres, dobro utvrđen gradić ustaških snaga. Štoviše, partizanske snage već su osvojile nekoliko ulica i Kupres je bio praktički pred padom. U međuvremenu, u Kupres je stiglo nekoliko stotina pripadnika Crne legije s Rafaelom Bobanom. Pohitavši iz Bugojna u pomoć Kupresu „crnolegionari“ su bili ta prevaga koja je spriječila partizansko osvajanje Kupresa. Nakon što je Kupres bio obranjen, uslijedio je ustaški protunapad, partizanske snage izgubile su i obližnji Blagaj. Makar su ga potom i povratile, to je značilo da je Kupres nakon prvog napada obranjen i još bolje utvrđen. No, Vrhovni štab NOVJ je i dalje inzistirao na osvajanju Kupresa i nakon desetak dana kolovoza uslijedio je još jači napad. Drugoj proleterskoj brigadi dodana je i Četvrta proleterska, Deseta hercegovačka brigada, krajiški odredi... Prvotna namjera partizanskih jedinica bila je najprije neutralizirati obranu po vanjskim linijama i onda jurišom sa svih strana upasti u Kupres. Dogodilo se naposljetku ono čega se uvijek boje oni koji opsjedaju neki grad. Dakle, neke jedinice nisu probile vanjsku liniju, nekima je to uspjelo i čak su ušle u grad, ali su ostale odsječene, bez ikakve podrške. U klopci... U Kupres su uspjeli ući pripadnici Druge proleterske brigade i Trećeg krajiškog odreda. Pod unakrsnom vatrom nije im ništa drugo preostalo nego da se povuku uz velike gubitke. Ostali dijelovi partizanskih jedinica silno su se trudili probiti obranu, napad je trajao cijelu noć i nakon što je zora svanula napadači su se našli na brisanom prostoru i svaki daljnji napredak bio je onemogućen ispred dobro utvrđenih branitelja. Vrhovni štab je izdao naredbu o povlačenju. Ustaške snage su potpomognute avijacijom iznova pripravile protuudar. Druga proleterska brigada u bijegu je čak napustila komunikaciju Kupresa s Bugojnom pa su tako ustaškim snagama otvorene mogućnosti za novu potrebnu opskrbu. U partizanskim redovima zavladala je i zbunjenost i panika, a čovjek iz Vrhovnog štaba, Sreten Žujović u svom je dnevniku napisao da je slomu napada krivac i nedovoljno zalaganje partizanskih jedinica. Nadalje, pisao je još: „U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puškomitraljeza. Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb, rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu Crnu legiju pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom“. Najviše kritika dobila je Druga proleterska brigada, a pripadnici ostalih jedinica potom su sami inzistirali da se pokažu boljim borcima i tražili su novi napad. Kupres je morao pasti, tvrdilo se! Novi napad je bio zakazan za 13. kolovoz, gotovo tri tisuće partizana krenulo je u napad u noćnim satima. Ovoga puta partizani su se bolje obračunali s vanjskom linijom ustaške obrane i ubrzo su se ustaše povukle u sam gradić gdje je formirana nova linija obrane. Taman kada su mislili da su uspjeli zgotoviti više od pola posla, jer su ušli u grad, partizanima se dogodio debakl. Druga linija obrane u samom Kupresu bila je toliko dobro organizirana i ispresjecana linijama i vatrom pa su se partizanske snage našle u nezavidnoj situaciji. Nisu mogle niti naprijed zbog jake vatre, niti natrag zbog preglednog polja koje je bilo saveznik braniteljima. Pričepljene na samom ulazu u Kupres, partizanske jedinice iz minute u minutu gubile su velik broj ljudi. Moralo se jurišati na bunkere i rovove, jer nazad se nije moglo, niti smjelo. Pukovnik Franjo Šimić preciznim je crtežima osmislio plan obrane Kupresa. Stoga, niti ulazak partizana u sam grad nije bio prevaga u toj borbi. U nekim dijelovima gradića partizani su uspjeli prodrijeti i po nekoliko ulica, ali uz prevelike gubitke. Borci iz Četvrte proleterske brigade dokopali su se i glavne ulice, a pripadnici Prve krajiške brigade stigli su i do ustaških topova, ali ih nisu uspjeli niti osvojiti, niti neutralizirati. Kroničar crnogorskih boraca, Blažo Lampar je zapisao: „Mi i krajišnici smo zauzeli gotovo cijeli grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojima i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama“... Ustaše su, dakle, najveći otpor pružale u golemom silosu, vojarni žandarmerije i u zgradi Hrvatskog doma. Pukovnik Franjo Šimić sjajno je raspolagao s pričuvama ljudstva i streljiva i bitka u Kupresu se produžila nekoliko dana u pat poziciji. Partizanske jedinice koje su ušle u Kupres nisu imale međusobnu komunikaciju i to je bio najveći problem. Štoviše, izgubile su i komunikaciju i s vanjskim jedinicama. Dani borbe osiromašili su pričuve streljiva i hrane i nije bilo druge nego iznova povući se. A to su ustaše jedva dočekale. Među ulicama Kupresa strašno su stradali pripadnici Četvrte crnogorske brigade. U izvještaju te vojne jedinice piše: „Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa… Naše je mišljenje da bi našu brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca“. Nakon povlačenje crnogorski partizani su spjevali čak i stihove – „Oj kupreško ravno poljce što pozoba Crnogorce“. K tome, i danas postoji poslovica u Crnoj Gori – „Dabogda na Kupresu ne bio“! Vrhovni štab morao je izdati zapovijed o povlačenju. Čim su se partizani počeli povlačiti u rasulu i bez streljiva ustaše su krenule za njima... Izvlačenje iz Kupresa stajalo je partizane stotine izbačenih iz stroja. Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade zapisao je o borbama u Kupresu: „Žešće i krvavije bitke nisam vidio tijekom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku“. Partizanskim jedinicama nije ništa drugo preostalo nego povući se prema Jajcu. Posve odustajući u tom trenutku od osvajanja Kupresa. Kojeg su naposljetku ipak osvojile u listopadu 1943. godine počinivši pritom nebrojene zločine. Kupres je tada spaljen i posve raseljen. Ishod bitke neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Kupres Pobjeda NDH     

snage 11/12 kolovoz - ukupno 13 bataljona, odnosno nešto manje od 2.000 boraca 2. proleterska brigada 4. proleterska brigada 10.hercegovačka brigada 2. bataljon 3. proleterske brigade dijelovi 3. krajiškog odreda (bataljoni Pelagić i Iskra) kupreška partizanska četa 14. kolovoz - ukupno 16 bataljona, 2.400 boraca 2. proleterska brigada 4. proleterska brigada 10.hercegovačka brigada 1. krajiška brigada 2. bataljon 3. proleterske brigade dio 3. krajiškog odreda (bataljon Vojin Zirojević) NDH snage Crna legija nekoliko domobranskih postrojbi kupreška milicija SUKOBLJENE STRANE

PARTIZANI ZAPOVJEDNICI Sretan Žujović VOJNE SNAGE 2.400 partizana GUBITCI 1000 mrtvih i ranjenih partizana N D H ZAPOVJEDNICI Franjo Šimić Rafael Boban VOJNE SNAGE 1.500 vojnika Crne legije, domobrana i pripadnika kupreške milicije GUBITCI 340 mrtvih i ranjenih branitelja Ishod bitke neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Kupres Pobjeda NDH Davor Marijan - Borbe za Kupres 1942 Blažo Lompar ratni kroničar crnogorskih brigada ..Mi i krajišnici smo zauzeli čitav grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojim i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, što se odbijalo o Stožer i druga okolna brda, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama. Nas je obuzimala neodoljiva želja da ga poslije svega toga zapalimo, ali nam je bilo izričito zabranjeno da išta palimo. Josif Strunjoš politički komesar 2 bataljuna 3-sandžačke brigade Žešće i krvavije vatre nisam doživio u toku celog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, bežanja. Ali onakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kad smo izbili pred ustaške rovove bio je pravi pakao... Sve je oko nas gorelo i sevalo kao u nekom paklenom požaru. Neviđena strava i jeza za nahrabrije. Kad se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje...Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žita, preko ravnog polja. Najprije se samo puzilo. A to je bilo užasno teško. Mnogi su borci bacali rančeve i šinjele. I ostajali samo s oružjem. U želji da pređu to dugačko, nesrećno, jezivo kupreško polje i da se iz njega izvuku... Izvješće stožera 4-te crnogorske brigade upućene Vrhovnom štabu Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa. Naše je mišljenje da bi našu Brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca. Sreten Žujović kasnije okrivljen za neuspjeh kod Kupresa u izvještaju Vrhovnom štabu.. Ni novi napad na Kupres nije uspio. Pet puta smo ga napadali. Grad leži usred ravnog polja, a sve su kuće od kamena-utvrđene. Pravilno treba osmotriti ovu bitku. Tu je neprijatelj skupio sve svoje najbolje snage iz čitave Bosne i pokušao da se probije ka Duvnu i Livnu. Mi smo ga suzbili i stalnim napadima na Kupres, prikovali smo te njegove snage, tako da nije mogao da vrši ofanzivu na drugom mestu. U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puško-mitraljeza..Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb-rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu "Crnu legiju" pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom Težak poraz partizana:Crna legija pjeva ustašku himnu i juriša s nožem na pušci Autor: Ante Junaković Topništvo partizana započelo je napad u 22 sata 13.listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše obavještajnim radom imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo koje je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli „u ništa“, a ustaše precizno uzvraćali. U opisima događaja iz Drugog svjetskog rata na našim prostorima često se spominje - bitka za Koprivnicu u jesen 1944. godine. No, preciznijih, konkretnijih podataka i dalje je malo, no kada se malo prekopa po istraženim činjenicama dolazi se do zaključka kako je dotična bitka zapravo bila najžešća od svih onih koje su se vodili u samom gradu. Koprivnicu koju su držale ustaške snage napale su silno jake partizanske snage. Nakon dugotrajnih borbi i velikih žrtava s obje strane partizanske snage su se povukle i čekale novu prigodu za osvajanje centra Podravine. Za uvod u događaje o bitci o kojoj ćemo govoriti valja reći da su partizani već u prosincu 1943. godine uspjeli ući u Koprivnicu, rastjeravši ustaške snage koje nisu očekivale napad. Ustaške vlasti nisu si mogle dozvoliti da Koprivnica duže vremena bude u partizanskim snagama te su brže-bolje reorganizirale snage i u veljači 1944.godine iznova osvojile Koprivnicu. U silovitom naletu pod zapovjedništvom ustaškog pukovnika Ante Moškova. Partizani su se povukli na planinu Kalnik, a zapovjedništvo nad gradom preuzeo je Rafael Boban, prvi čovjek Petog ustaškog stajaćeg zdruga koji je bio poznat pod nazivom – „crna legija“. Ova je postrojba osnovana još u jesen 1941. godine i vodio ju je Jure Francetić. Pod njegovim vodstvom pokazala se veoma borbenom, očistivši istočnu Bosnu od partizana i četnika. Nakon Francetićeve pogibije u Slunju zapovjedništvo je preuzeo dotadašnji zamjenik Francetića, Rafael Boban. Preustrojem ustaških snaga krajem 1942. godine „crna legija“ je rasformirana i potom nanovo formirana pod imenom Peti ustaški stajaći zdrug. Legendarni Peti zdrug Peti zdrug je osnovan u listopadu 1942. godine u Bugojnu, i to od novopridošlih ustaških bojni i dijela Prvog zdruga na prostoru Bugojna, Kupresa, Tomislavgrada, Livna i Imotskog. Operativno područje zdruga je bila sjeverozapadna Hercegovina, dolina Vrbasa, dinarska kraška polja i dio središnje Bosne. Od kasne jeseni 1942. do sredine veljače 1943. godine Peti zdrug ima teške borbe s novopostrojenim partizanskim proleterskim i udarnim divizijama tijekom kojih je izgubio Jajce, Livno, Tomislavgrad, Šujicu, Posušje i Imotski. Peti zdrug je sudjelovao u operaciji Weiss II u borbama na Neretvi, a u ožujku ponovno je zaposjeo posadna mjesta u kraškim poljima koja je izgubio u zimu krajem 1942. godine. Početkom travnja zaposjeda Glamoč i odbija iznimno silovite napade krajiških partizana. Brojno stanje zdruga, zbog stalnih borbi u kojima je bio angažiran i odlaska dijela ljudi u druge postrojbe, polovicom 1943. toliko je smanjeno da je nekoliko bojni praktički nestalo. U svibnju stožer je premješten u Livno. Uz tri bojne i gorsku bitnicu imao je u sastavu i oklopnu satniju, a povremeno su mu operativno podređene ustaške bojne iz Dalmacije i Hercegovine. U isto vrijeme ne uspijeva obraniti Bugojno, ali krajem kolovoza odbija partizanski napad na Livno. Neuspjeh je doživio i pokušaj da se sredinom rujna okruženi Kupres opskrbi hranom i streljivom iz Tomislavgrada. Tu su gubici Petog zdruga bili golemi, tvrdi se da je od 2500 tisuće vojnika izgubljeno čak njih 1600. Partizanski napad na Koprivnicu Početkom listopada Peti zdrug povlači se iz Livna i Tomislavgrada u Posušje iz kojeg je uskoro izbačen i povlači se u Imotski iz kojeg je ubrzo povratio Posušje. Jesen prolazi u borbama s dalmatinskim partizanima oko Posušja i na području Imotske krajine. Potom je Peti zdrug prebačen u Podravinu, u njegov sastav ulazi ustaška bojna iz Bjelovara. Bio je stacioniran u Koprivnici. Gdje je pod komandom Rafaela Bobana odbio veliki napad partizanskih snaga na Koprivnicu u listopadu 1944.godine.Za taj napad partizani su angažirali dva korpusa, 6.i 10.te cijelu banijsku diviziju. Sa stopostotnim uvjerenjem da će Koprivnica koju je branila samo jedna postrojba brzo i lako pasti. Dakle, partizanske snage su u drugoj polovici 1944. godine i narasle i počele ostvarivati uspjehe. U Podravini su uspjele zauzeti Virje, Hlebine, Molve, Đurđevac i logično je bilo krenuti na Koprivnicu i tako zaokružiti uspjehe na bojnom polju. Padom Koprivnice bio bi otvoren put prema Zagrebu i to su partizani i te kako dobro znali, baš kao i ustaše. Valja reći da su partizani ipak dvojili, krenuti prvo na Bjelovar ili na Koprivnicu? Odluka je bila - osvojiti Koprivnicu i uništiti „crnu legiju“. No, o tome malo kasnije... Rafael Boban očekivao je partizanski napad i putem ustaškog satnika Augusta Pogačnika počeo je organizirati obranu. Koprivnica koja se nalazi u ravnici počela se utvrđivati, izgrađeni su brojni bunkeri i prepreke, a odlučeno je da će crte obrane ići usporedo s pružnim nasipom i potokom koji ide jednim dijelom izvan grada. Uz svaku uzvisinu, cestu i potok sagrađen je bunker, postavljena bodljikava žica, pa čak dijelovima uključena u struju. K tome, postavljena su i brojna minska polja unaokolo grada. Velikim trudom uspostavljena je i poljska telefonska veza sa svim ustaškim bunkerima što se kasnije pokazalo čak i presudnim, u trenucima kada se bitka „lomila“. Partizani su, pak, pretpostavljali da ustaška obrana neće moći izdržati nalet kud i kamo brojnijih snaga. Prema dostupnim podacima u Koprivnici je bilo nekih dvije tisuća ustaških vojnika, partizani su na raspolaganju imali desetak puta veće snage. Ustaška obavještajna služba dobro odradila posao Topništvo partizana započelo je napad u 22 sata 13.listopada 1944. No, udari nisu bili precizni jer su ustaše uspjele obavještajnim radom saznati da su partizani imali informacije gdje se nalazi njihovo topništvo koje je bilo preraspoređeno. Partizani su tako ispočetka tukli „u ništa“, a ustaše precizno uzvraćali. Nakon nekoliko sati topničke vatre krenulo je partizansko pješaštvo i ostalo iznenađeno velikim i dobro organiziranim otporom. Brojčano jači partizani su znali zaobići bunkere i doći do prvih gradskih kuća, da bi potom bili odbačeni od ustaških rezervi. Kako je noćni juriš propao tako se na brzinu izdalo naređenje na novi juriš negdje oko podneva 14.listopada. Partizani su čak uspjeli ponegdje istjerati ustaše iz rovova no problem je predstavljala bodljikava žica i struja koja je tekla kroz nju. Za vrijeme dok bi se neutralizirala bodljikava žica ustaše su pomakle svoje rezerve na kritičnu točku i odbile napad. Tu se čvrsta telefonska linija između obrambenih objekata pokazala vrlo bitnom. U centru Koprivnice, na središnjem gradskom trgu raspoređivale su se ustaške snage, dojavljivalo se gdje „curi“ obrana i tamo slala pojačanja. Dodatnu nemotiviranost partizanskih snaga i pomutnju potakli su i ustaški avioni koji su najprije iznad Koprivnice bacali hranu i sanitetski materijal svojim jedinicama, a u novim preletima kasnije i bombardirali partizanske snage. Sada je bilo već jasno da ustaše ne misle odustati od Koprivnice. Najžešće bitke vodile su se kod groblja gdje su partizani imali goleme gubitke, slično je bilo i kod ciglane. Partizane je iznenađivalo pravodobno uvođenje ustaških rezervi u bitku, što se pripisivalo dobroj organizaciji ustaških jedinica na središnjem gradskom trgu. I spomenutoj telefonskoj vezi. Dva dana nakon početka bitke partizanske snage su zauzele ciglanu i pretpostavilo se da će to biti izvanredna prigoda za prodor u grad. No, ustaše su u protuudarima neprestance vraćali partizane na početne položaje. Ustaše vodile bitku uz pratnju limene glazbe U svemu tome zanimljivo je bilo da je ustaške protuudare uvijek pratila – limena glazba. Još dok nije počeo partizanski napad na Koprivnicu Rafael Boban je naredio da se limena vojna glazba priključi borbenim jedinicama, smatrajući da će s takvom podrškom glazbenika podići moral i vojnicima. Odmah po partizanskom napadu Boban je naredio da iza glavnih juriša i glavnih točaka obrane svira – limena glazba. Iako se svi glazbenici nisu odazvali na borbeni zadatak, bilo je i onih koji su jednostavno pobjegli, dotični je orkestar zaista sudjelovao aktivno u obrani, odmah iza jedinica koje su pucale. To je iznenađivalo partizane, a znalo se i to da je uvijek negdje blizu limene glazbe i sam Boban. Poznata su i imena glazbenika s prve crte, kao i pjesme koje su morali svirati. Na „repertoaru“ su bile koračnice – 'Svi na vojsku', 'Mi smo braćo', 'Lička koračnica', 'Zrinsko-frankopanska', 'Živila Hrvatska', 'Triglav', 'Kroz splitsku rivu', 'Hrvatski mornari', 'Pozdrav s Jadrana', 'Bog i Hrvati', 'Splitske kale', Wagnerove koračnice... U jednom partizanskom izvještaju je pisalo: „Ustaše su izvršile protunapad, nastupajući u velikoj grupi sa nožem na pušci i ručnim bombama, ali bez otvaranja mitraljeske i puščane vatre. Pozadi ustaških jedinica koje su učestvovale u protivnapadu, vojna glazba svirala je marš. Ustaše su u protivnapadu odbacile 3. bataljun i jurišnu četu na polazne položaje, jer je borbeni poredak bio u liniji i vrlo plitak. Da je borbeni poredak bio dublji u 2 ešalona, ustaški protivnapad, vjerovatno, ne bi bio toliko uspješan. Borci su prvi put bili u situaciji da slušaju i gledaju vojnu glazbu u borbi, kao i veliku gomilu ustaša koja je pjevala ustašku himnu i jurišala s nožem na pušci, bez otvaranja puščane vatre. To je na borce psihološki djelovalo i nisu mogli da se suprotstave ustaškom protivnapadu“. Velika bitka za Kupresstrateška vrata za Bosnu i Hercegovinu 1942. Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg - ustaškim postrojbama iz te bitke priskrbilo je epitete mitoloških razmjera. U serijalu malo poznatih događaja iz Drugog svjetskog rata na ovim prostorima mjesto zauzima i bitka na Kupresu 1942. godine. Riječ je u sukobu ustaških i partizanskih snaga na kupreškoj visoravni u današnjoj Bosni i Hercegovini, tadašnjoj „endehaziji“. Bitna strateška pozicija iste visoravni i malog gradića koju su držale ustaše i domobrani natjerala je velike partizanske snage da nakon pokreta zbog bijega iz Srbije i istočne Bosne pokušaju velikom pobjedom povratiti samopouzdanje. Za napad na Kupres vrhovni štab partizanskih snaga angažirao je svoje najbolje jedinice i borbe za Kupres trajale su dugo, od 28. srpnja do 20. kolovoza i završile su posvemašnjim neuspjehom partizana. S druge strane, odbijanje napada i potom tjeranje partizanskih snaga u bijeg - ustaškim postrojbama iz te bitke priskrbilo je epitete mitoloških razmjera. Uglavnom, činjenica jest, serija od nekoliko napada jakih partizanskih snaga završila je posvemašnjim neuspjehom... U Kupresu i okolnim selima bilo je otprilike petstotinjak pripadnika treće bojne Crne legije pod vodstvom Rafaela Bobana, a još toliko je bilo domobranskih postrojbi, kao i pripadnika lokalne milicije. Pretpostavlja se da u Kupresu nije bilo više od tisuću i pet stotina naoružanih vojnika. Obranu je organizirao ustaški pukovnik Franjo Šimić. Partizanske snage su izvele sveukupno tri masovna napada (uz nekoliko demonstrativnih kako bi iscrpili branitelje), a povjesničari spominju i tri puta brojnije partizanske snage koje nisu uspjele osvojiti Kupres. Za napad su angažirane tada najbolje partizanske snage, između ostalog i Druga proleterska brigada. Gubici partizanskih snaga bili su enormni i nakon više od tri tjedna neprekidnih borbi Vrhovni štab je odlučio da se odustane od osvajanja Kupresa. Prvi napad izvela je baš Druga proleterska partizanska brigada koja je goneći postrojbe ustaške milicije, napose iz hrvatskog sela Zlosela, stigla do pred sam Kupres, dobro utvrđen gradić ustaških snaga. Štoviše, partizanske snage već su osvojile nekoliko ulica i Kupres je bio praktički pred padom. U međuvremenu, u Kupres je stiglo nekoliko stotina pripadnika Crne legije s Rafaelom Bobanom. Pohitavši iz Bugojna u pomoć Kupresu „crnolegionari“ su bili ta prevaga koja je spriječila partizansko osvajanje Kupresa. Nakon što je Kupres bio obranjen, uslijedio je ustaški protunapad, partizanske snage izgubile su i obližnji Blagaj. Makar su ga potom i povratile, to je značilo da je Kupres nakon prvog napada obranjen i još bolje utvrđen. No, Vrhovni štab NOVJ je i dalje inzistirao na osvajanju Kupresa i nakon desetak dana kolovoza uslijedio je još jači napad. Drugoj proleterskoj brigadi dodana je i Četvrta proleterska, Deseta hercegovačka brigada, krajiški odredi... Prvotna namjera partizanskih jedinica bila je najprije neutralizirati obranu po vanjskim linijama i onda jurišom sa svih strana upasti u Kupres. Dogodilo se naposljetku ono čega se uvijek boje oni koji opsjedaju neki grad. Dakle, neke jedinice nisu probile vanjsku liniju, nekima je to uspjelo i čak su ušle u grad, ali su ostale odsječene, bez ikakve podrške. U klopci... U Kupres su uspjeli ući pripadnici Druge proleterske brigade i Trećeg krajiškog odreda. Pod unakrsnom vatrom nije im ništa drugo preostalo nego da se povuku uz velike gubitke. Ostali dijelovi partizanskih jedinica silno su se trudili probiti obranu, napad je trajao cijelu noć i nakon što je zora svanula napadači su se našli na brisanom prostoru i svaki daljnji napredak bio je onemogućen ispred dobro utvrđenih branitelja. Vrhovni štab je izdao naredbu o povlačenju. Ustaške snage su potpomognute avijacijom iznova pripravile protuudar. Druga proleterska brigada u bijegu je čak napustila komunikaciju Kupresa s Bugojnom pa su tako ustaškim snagama otvorene mogućnosti za novu potrebnu opskrbu. U partizanskim redovima zavladala je i zbunjenost i panika, a čovjek iz Vrhovnog štaba, Sreten Žujović u svom je dnevniku napisao da je slomu napada krivac i nedovoljno zalaganje partizanskih jedinica. Nadalje, pisao je još: „U Kupresu su Pavelićeve najodabranije snage. Bore se na život i smrt. Idu stojeći i pucaju iz puškomitraljeza. Ako padne Kupres, onda partizani mogu da sednu u voz i pravo u Zagreb, rekao je jedan zarobljeni ustaša. Nije mnogo preterao. Ako uništimo Francetićevu Crnu legiju pola posla je gotovo s Pavelićevom vojskom“. Najviše kritika dobila je Druga proleterska brigada, a pripadnici ostalih jedinica potom su sami inzistirali da se pokažu boljim borcima i tražili su novi napad. Kupres je morao pasti, tvrdilo se! Novi napad je bio zakazan za 13. kolovoz, gotovo tri tisuće partizana krenulo je u napad u noćnim satima. Ovoga puta partizani su se bolje obračunali s vanjskom linijom ustaške obrane i ubrzo su se ustaše povukle u sam gradić gdje je formirana nova linija obrane. Taman kada su mislili da su uspjeli zgotoviti više od pola posla, jer su ušli u grad, partizanima se dogodio debakl. Druga linija obrane u samom Kupresu bila je toliko dobro organizirana i ispresjecana linijama i vatrom pa su se partizanske snage našle u nezavidnoj situaciji. Nisu mogle niti naprijed zbog jake vatre, niti natrag zbog preglednog polja koje je bilo saveznik braniteljima. Pričepljene na samom ulazu u Kupres, partizanske jedinice iz minute u minutu gubile su velik broj ljudi. Moralo se jurišati na bunkere i rovove, jer nazad se nije moglo, niti smjelo. Pukovnik Franjo Šimić preciznim je crtežima osmislio plan obrane Kupresa. Stoga, niti ulazak partizana u sam grad nije bio prevaga u toj borbi. U nekim dijelovima gradića partizani su uspjeli prodrijeti i po nekoliko ulica, ali uz prevelike gubitke. Borci iz Četvrte proleterske brigade dokopali su se i glavne ulice, a pripadnici Prve krajiške brigade stigli su i do ustaških topova, ali ih nisu uspjeli niti osvojiti, niti neutralizirati. Kroničar crnogorskih boraca, Blažo Lampar je zapisao: „Mi i krajišnici smo zauzeli gotovo cijeli grad, osim nekoliko kamenih i tvrdih zgrada, među kojima i silos, koji je branila jedna ustaška bojna. Naš napad je bio snažan, on je pokolebao i razjedinio neprijateljsku obranu, ali nijesmo uspjeli da je do kraja slomimo. Izvršili smo bezbroj juriša na razne strane grada, utrošili svu municiju koju smo sa sobom donijeli ili oteli od neprijatelja, izbacili sve ručne bombe ali utvrđeni grad nijesmo mogli zauzeti. Žestina borbi se nije smanjila skoro cijele noći. Zbog vrlo jake vatre, u kojoj su se određenije čule samo eksplozije granata i ručnih bombi, zbog lupe bornih kola, koja je neprijatelj upotrebio u borbi, sulude ustaške vriske i leleka žena i djece, Kupres je ove stravične noći izgledao kao neki ogromni ponor u kome se sve lomi i huči. Ujutro, kad smo napuštali položaje, slika je bila još jezivija, jer je Kupres bio obavijen u dim od baruta, popaljenih kuća i prašine, ulica izrovanih i pokrivenih ustaškim leševima u crnim uniformama“... Ustaše su, dakle, najveći otpor pružale u golemom silosu, vojarni žandarmerije i u zgradi Hrvatskog doma. Pukovnik Franjo Šimić sjajno je raspolagao s pričuvama ljudstva i streljiva i bitka u Kupresu se produžila nekoliko dana u pat poziciji. Partizanske jedinice koje su ušle u Kupres nisu imale međusobnu komunikaciju i to je bio najveći problem. Štoviše, izgubile su i komunikaciju i s vanjskim jedinicama. Dani borbe osiromašili su pričuve streljiva i hrane i nije bilo druge nego iznova povući se. A to su ustaše jedva dočekale. Među ulicama Kupresa strašno su stradali pripadnici Četvrte crnogorske brigade. U izvještaju te vojne jedinice piše: „Psihološki naši momci se slabo osjećaju na ovom terenu i želja je sviju, iako mi ne damo toj želji da dođe do izražaja, da se povuku s ovog terena, te i da se odvoje od Kupresa. To je logično, kada se uzme u obzir karakter i mentalitet Crnogoraca, kojima pred očima stalno stoje njihovi skoro najbolji drugovi koje su izgubili kod Kupresa… Naše je mišljenje da bi našu brigadu trebalo prebaciti sa ovog terena, dati joj neki lakši zadatak gdje bi imala uspjeha, jer svakako četiri neuspješne operacije imale su ipak, i pored našeg političkog rada, izvjesnih posljedica na oduševljenje naših boraca“. Nakon povlačenje crnogorski partizani su spjevali čak i stihove – „Oj kupreško ravno poljce što pozoba Crnogorce“. K tome, i danas postoji poslovica u Crnoj Gori – „Dabogda na Kupresu ne bio“! Vrhovni štab morao je izdati zapovijed o povlačenju. Čim su se partizani počeli povlačiti u rasulu i bez streljiva ustaše su krenule za njima... Izvlačenje iz Kupresa stajalo je partizane stotine izbačenih iz stroja. Josif Strunjoš, politički komesar Treće sandžačke brigade zapisao je o borbama u Kupresu: „Žešće i krvavije bitke nisam vidio tijekom cijelog rata. Bilo je kriza, poraza, odstupanja, ali ovakve strave i pakla kao pred Kupresom nikad nije bilo. Čak ni u tragičnim danima na Sutjesci. Naročito u onim časovima kada smo izbili pred ustaške rovove, bio je to pravi pakao. Sve oko nas je gorjelo i sijevalo kao u nekom golemom požaru. Neviđena strava i jeza i za najhrabrije. Kada se počela ukazivati zora moralo se misliti na povlačenje. Trebalo je odstupiti i izdržati vatru. Odstupalo se kroz žito preko ravnog polja. A to je bilo užasno teško. Mnogi su u borbi bacali rančeve i šinjele i ostajali samo s oružjem. U želji da prođu to dugačko nesretno Kupreško polje i da se iz njega izvuku“. Partizanskim jedinicama nije ništa drugo preostalo nego povući se prema Jajcu. Posve odustajući u tom trenutku od osvajanja Kupresa. Kojeg su naposljetku ipak osvojile u listopadu 1943. godine počinivši pritom nebrojene zločine. Kupres je tada spaljen i posve raseljen. Ishod bitke neuspjevanje partizana u namjeri da osvoje Kupres Pobjeda NDH